05/07/2020
Pretraga
Zoran Krstić, Godišnjica mature
Zoran Krstić

Zoran Krstić, Godišnjica mature

Na proslavu petogodišnjice mature došao sam spektakularno. Bio sam ružno žigosan. S još nezaraslom ranom, naslikao sam se u otmjenom restoranu koji je bio odabran za svečanost. Tad sam se još družio s prijateljem iz klupe: pijani smo se potukli jedan s drugim, tri dana prije susreta s našim konškolarcima. Tijekom žestoke borbe u parku, široko zamahnuvši, pao sam preko vrtuljka i oderao obraz na šljunku.

–  Jebote, kak’ da se tam’ pojavim ovakav?!  –  jadao sam se bratu dan prije fešte.

–  Ma boli te kurac!  –  ta me propalica tješila i savjetovala.  –  Reci im da si u grabi skidal getribu* s auta. Bila je teška, a nisi je smel ispustit’, da ti ne potrga noge, pa si se zanesel i zderal lice o zid.

Slijedeće sam večeri tu neuvjerljivu, prozirnu laž ponovio barem dvadeset puta, svakoj osobi koja se došla pozdraviti i popričati sa mnom.

–  Je, je, ja sam bil s njim  –  podržavao me Bizo, mučen grizodušjem.  –  Na mom smo autu delali.

Prethodnog dana nisam pio i oprao sam kosu. Prije polaska, naparfimirao sam se pretjerano kao kurva, a moj suosjećajni brat posudio mi je svoj elegantni baloner. Ipak, činilo mi se da ništa ne može ublažiti strašan dojam koji ostavljam.

–  Trebal si fino zaljepiti čistu gazu i zlagati se da si operiral nekakav čir  – rekao mi je moj rival kad smo, poslije cjelonoćne pijanke s kolegama, nasamo pošli ”negdje na još jedno piće”.

Ovaj drugi poziv, za obilježavanje dvadeset pet godina od položene mature, primio sam u još nezgodnijem trenutku. Upravo sam bio koristio slobodni vikend, prvi nakon tri tjedna boravka u zatvorenom odjelu Centra za liječenje ovisnosti. Vlastita mi je kuća izgledala strano. Žena je samo bježala k susjedama na kavu, a kćeri su me salijetale zahtjevima za novcem. Trebale su podmiriti nekakve školske obveze, uplatiti rate za završne izlete, htjele su i nekamo izaći. Telefon mi je prekinuo uobičajeni popodnevni san. Na putu prema aparatu, koljenom sam zapeo, udario u nogu masivnog stola od hrastovine. Zastenjao sam od boli. Kroz širom otvorena vrata, vidio sam da moja dječica, mrtva – hladna, puše na verandi. Zaneseno pričaju, smijuckaju se, ne mare za zvonjavu koja se uporno ponavlja iz naprave u hodniku. Ošamućen i ljut, podigao sam slušalicu.

–  Pa dobro, čovječe, di si ti?! Jedva sam te našel! Odselil si se iz Zagreba,  jedva sam saznal kam’, a ni telefon ti ne glasi na tebe nego na starog…

Glas mi je bio poznat, ali nisam ga uspio svrstati ni u jedno razdoblje svog života.

–  Ne znaš ‘ko te zove, ha?  –  i onda se napokon predstavio.

Još nisam bio popio dnevnu dozu sedativa iz svoje terapije. Uhvatila me panika.

–  ‘ko zna kaj sad hoće taj bezveznjak?!  –  zajaukao sam u sebi. 

Stjepan mi je objasnio da me zove jer su, on i muškobanjasta karijeristica iz našeg razreda, došli na zamisao da bismo se mogli naći i proslaviti dvadeset pet godina mature. Laknulo mi je, odmah sam pristao. Rekao mi je kad i gdje trebam doći, razmijenili smo brojeve mobitela i nekoliko konvencionalnih pitanja. Kad sam spustio slušalicu, zapitao sam se nisam li ishitreno postupio. Na tu ću proslavu zasigurno moći ići, jer to je tek za dva tjedna. Program liječenja na zatvorenom odjelu je završio. Dalje nastavljam na otvorenom: svakodnevno ću dolaziti na grupnu terapiju u Dnevnu ambulantu, od osam ujutro do dva sata poslijepodne. Vikendima ću biti slobodan i dobivati lijekove koje ću, prema uputama, piti kod kuće. Međutim, znao sam da će na proslavi alkohol teći potocima. Nisam bio siguran hoću li se uspjeti othrvati iskušenju da popijem.

–  Pizda im materina! Na organizaciju tih usranih susreta goni ih gola znatiželja!  – žestio sam se mislima, logično zaključujući.  –  Nakon onih prvih pet godina zanimalo ih je ‘ko je dokle dogural s faksom i kaj misli delat’ u životu. Sad hoće vid’et’ ‘ko je kaj postigel, kakvu je karijeru napravil, kol’ko love ima…

Naglas sam se tek razgalamio na djecu, napsovao ih, izvrijeđao, ojađen i tom njihovom  blaziranošću, pomanjkanjem socijalne inteligencije. Skoro da sam jedva čekao opet se vratiti u kliniku, među one jadnike koje su izjedali problemi slični mojima. Ni oni ni ja nismo se (s)našli u svijetu, za nas je bio pretežak, neshvatljiv i grub. Potražili smo neki svoj put i sredstvo koje bi nam olakšalo tegobe i patnju. Naravno, pojavio sam se u bolnici u ponedjeljak: mogao sam birati hoću li se (iz)liječiti ili ću dobiti otkaz na poslu.

Dva tjedna do velike proslave proletjela su mi u svakodnevnim putovanjima u metropolu i natrag. Slušao sam potresne ispovijesti svojih supatnika i dosadna predavanja liječnika. Vikendom sam se svadio s kćerima, nastojao ih natjerati, nagovoriti da uče, jer stiže kraj školske godine. Potom sam se omamljivao sredstvima za smirenje i spavao, spavao, spavao.

Kad je došao sudbonosni dan, taj veliki petak, došao sam, kao i svakog jutra, u svoju terapijsku grupu. Obavili smo jutarnju kontrolu trezvenosti, očistili prostorije, pojeli doručak u zajedničkoj blagovaonici. Poslije smo zauzeli svoja mjesta. Voditelj skupine iznio je dnevni plan i upitao ima li netko od nas kakav problem. Podigao sam ruku i dobio riječ.

–  Ja sam, za večeras, je li,  –  nevoljko sam progovorio  –  dobio poziv za proslavu godišnjice mature. Kad me kolega nazvao, brzopleto sam pristao, a sad baš nisam siguran da bih trebao ići. Zna se da će tamo biti alkohola….

–  Ne, ne, nikako ne bi smio ići!  –  familijarno, pokroviteljski, usplahirio se predstavnik grupe.

–  Zbilja ti je još prerano  –  još netko se složio s njim.

–  A ja baš mislim da biste morali ići  –  usprotivio se dežurni liječnik.  –  To će vam biti izvrsna prilika da se testirate! Vidjet ćemo koliko je snažna vaša volja za izliječenjem.

Stari je majstor izveo svoju predstavu pred pacijentima, a kad smo krenuli kući, glavna sestra zamolila me da još malo dođem k njoj, u ordinaciju. Pružila mi je plastičnu čašu s vodom plus tanjurić: na njem je bila neka meni nepoznata pilula. Medicinarka mi je naložila da to odmah, pred njom popijem.

–  Kaj ‘e to?  –  upitao sam je.

– Esperal.  Antabus. Sredstvo koje će vam izazvati neugodnu, snažnu reakciju ukoliko popijete alkohol.

–  Zašto to?!  –  zaprepastio sam se.  –  Pa primarijus je rekao…

–  Ovo je njegov nalog  –  značajno me pogledala.  –  Hoćete li popiti tabletu ili da zapišem da ste odbili?!

–  O, jebo ti …  –  jetko sam se nasmijao, kroz uzdah, pa ipak progutao pilulu.

Otvorio sam usta, isplazio i zavrtio svoj predugi jezik, pa njime dotaknuo i korijen nosa. Moja ekshibicija sestri nije bila dovoljna. Navukla je najlonsku rukavicu, prstima mi podigla usne, a ja sam opet zinuo i dopustio joj da detaljno provjeri nisam li tabletu sakrio, stavio je pod jezik ili između desni i obraza. Uvrijeđen, ljut, napokon sam izašao iz zgrade. Na terasi me, prema dogovoru, čekao Duje, pacijent s Odjela za liječenje ovisnosti o narkoticima.

–  Super sam se skinija  –  pohvalio mi se umjesto pozdrava.  –  Još do prije misec dana pija san dvadeset heptanona dnevno, a evo, sad samo deset.

–  Bravo, majstore!  –  sarkastično sam mu ”čestitao”.

Iz unutarnjeg džepa jakne izvadio sam kartonsku kutijicu i pružio mu je. Bila je puna pilulica svih boja, oblika i veličina. Za tjedan dana stvorio sam lijepu zalihu. Kolege pacijenti iz dnevne bolnice rado su mi davali svoje medikamente. Imali su ih na bacanje: većina njih, kad bi došla kući, uopće nije trošila sredstva za smirenje, koja su im liječnici propisali kao terapiju.

Krezubi  se  narkoman  silno  obradovao.  Uzeo je paketić,  pa  pogledao prema prozoru na katu  i veselo mahnuo rukom u kojoj je držao robu.

–  Dalmacijo, sve ti cvalo!  –  oduševio se prijatelj s ponistre.

–  Ti si već davno procval!  –  dobacio sam mu odozdo.

–  Nemoj, ta-a-ko, svi smo mi braća u nevolji  –  prigovorio mi je Duje, pružajući mi vrećicu s travom.

Zamjensku sam tvar hitro pospremio, pa se udaljio bez pozdrava.

–  Ovi se luđaci ponašaju preležerno i preslobodno  –  pomislio sam.  –  K’o da smo u Amsterdamu.

Nisam stigao ni do porte, nisam dospio napustiti ni krug bolnice, a već su počele tegobe. Sluznica nosa počela me nepodnošljivo peći, oštra bol prodirala mi je do mozga, činilo mi se oči će mi ispasti. Svrbjelo me cijelo tjeme, pa i ramena, leđa i trbuh. Češao sam se kao ušljivi majmun. Dosjetio sam se da su to nuspojave onog ”lijeka” koji sam bio prisiljen popiti. Znanci su mi pričali o tome, ali nisam vjerovao da je ovoliko neugodno. Što li će mi se tek dogoditi ako na nj popijem alkohol?! Srećom, za nekih pola sata, kad sam se već popeo na autobus za doma, nedaće su polako jenjavale, prestajale.

Kući sam stigao u kasno poslijepodne. Kćeri su se sunčale pred garažom i pile pivicu. Dok sam se vanjskim stubištem penjao do ulaza, nisu me ni primijetile.

–  Je l’ vam paše?  –  zajedljivo sam ih priupitao.

–  A je, dobro je  –  trgnula se starija.  –  Malo čilamo*.

–  A di vam je mater, jebem je u dupe debelo?!  –  još sam na tren zastao pred širom otvorenim vratima.

–  Tu sam, pakiram se  –  stigao je odgovor iznutra.

–  A kam’ ideš?!

–  Na more, za vikend  –  supruga se pojavila u predsoblju.  –  Uguzila sam se penzionerima, onoj njihovoj udruzi. Još su imali tri mjesta. A cijena – bagatela!

–  Fantastično!  –  ”oduševio” sam se.  –  Želim ti dobar provod.

–  Fala!  –  ona je prepoznala moj cinizam.  –  I ja tebi na godišnjici.

Izuo sam cipele, ušao u sobu. Bacio sam njenu putnu torbu s kreveta na pod, namjestio mobitel da me probudi za sat vremena pa prilegao da odmorim.

Signal je zacilinkao, činilo mi se, tek što sam usnuo. Kroz otvoren prozor ulazio je snažan vonj gustog dima. Skočio sam i posegnuo rukom u džep svoje jakne, prebačene preko naslona najbliže fotelje. Trava je bila na mjestu, paketić netaknut. Neobuven, u čarapama, istrčao sam iz kuće. Moje kćeri pušile su svoj aromatični joint baš ispod balkona.

–  Gasi to, brzo!  –  proderao sam se.  –  Pizda vam materina, rano ste počele! Samo mi još treba da mi te glupe seljačine od susjeda natovare muriju na vrat. Ionako već seru svašta.

–  Ti i taj tvoj nos!  –  starija kćer, predvodnica u svim poduhvatima, bila je ogorčena.

Smotku je ipak bacila, dapače, zgazila ju je nogom. Vjerojatno su već ionako bile pri kraju seanse.

–  Da, problem je moj osjetljivi nos  –  bjesnio sam  –  a ne pizdarije koje vi delate! Još ste prebalave za to! Neiskusne ste, povodljive, ne znate kam’ vas to može odvest’.

–  U dobar stend*!  –  dijete me provociralo, kikotalo se.

–  Đubre drsko i pokvareno! Nikad više da to niste radile u ovoj kući!  – nisam se mogao smiriti.  –  I  di je opet ona vaša ”nazovi – mater”?!

–  Kod susjeda, dogovara se za sutra, za polazak  –  napokon se oglasila i mlađa delikventica.

–  Jebem je u dupe debelo!  –  vraćao sam se u kuću.

Obrijao sam se, otuširao i uredio. Obukao sam se kao pionir: plave hlače, bijela košulja, sandalice. Ipak, do kože ošišana glava, puna brazgotina i ožiljaka, davala mi je izgled nasilnog kriminalca. Sjeo sam u svoj vremešni automobil, istjerao ga iz garaže i, na odlasku, priprijetio kažiprstom uvrijeđenim tinejdžerkama. Pola sata kasnije, na osamljenom, pustom parkiralištu pokraj magistrale, miješao sam marihuanu s duhanom, pa i sam pripremao svoju smotku. I ne samo jednu. Dvije, veće i deblje, spremio sam u kutiju, među obične cigarete, za kasnije, za uživanje u društvu.

Kroz izmijenjeni opažaj i kroz tamne sunčane naočale, okolni pejsaž djelovao je nadrealistički, smirujuće. Rijeka se mreškala i pjenila, zapinjala o granje žbunja, nagnutog nad njenom površinom. Tekla je usporedno s cestom, otprilike istom brzinom kojom se kretao i moj ford. Svi su me preticali, a ja sam samo izbacio lijevi lakat kroz spušteni prozor, pa gutao plave, raskošne planine. Mirno sam plovio, nošen ugođajem countryglazbe iz zvučnika.

Kad sam prešao most, malo sam ubrzao i promijenio stil vožnje, jer ušao sam u velegrad. Visoki neboderi zaklonili su vidik i suzili horizont. Gurao sam se, mijenjao prometne trake, prestrojavao se, hvatao zeleno svjetlo na semaforima. Parkirao sam u blizini poznatog trga pa pješice pošao do odabranog restorana. Proljetna večer mirisala je na vrući pepeo, gradski zrak imao mi je okus užeglog rahatlokuma.

Organizatori susreta stajali su ispred ulaza u ljetnu bašču i dočekivali uzvanike. Stjepan se nije udebljao, nije izgubio kosu, ostao je mladolik. Havajsku je košulju zakopčao do grla. Ljiljana je još uvijek izgledala kao pogrbljeni, koščati muškarac. Kad sam naišao, upravo je bacala i gazila popušenu cigaretu. Namjestili smo osmijehe, sa Štefom sam se rukovao, a Lili sam čak i poljubio u puderom uništene obraze.

–  Pa, ‘zgleda da i nije prošlo tak’ puno vremena  –  napadno sam ih odmjeravao i komplimentirao im.

–  Naša generacija je neuništiva!  –  zagrmjela je žena, pravim muškim basom.

U vrtu, za stolovima spojenim u slovo L, već je sjedilo nekoliko šulkolega. Nitko od onih koje sam (prve) želio vidjeti. Pronio sam osmijeh, rukovao se baš sa svima i sjeo negdje pri kraju, pokraj Elvire. Tijekom višegodišnjeg zajedničkog školovanja, nismo bili razmijenili ni tri rečenice. Sada je imala frizuru i izgled Edith Piaf, našminkana tako kao da je namjerno htjela istaknuti podočnjake. Eksala je neko smeđkasto žestoko piće i vrhom jezika pokupila kapi s usana. Činilo mi se da i sam osjećam njihov okus. Ustao sam, potražio WC i tamo, s ruke, nagnuvši se nad umivaonik, popio trostruku dozu svojih sedativa. Kad sam se vratio, vidio sam da je pristiglo još ljudi i žena. Učinilo mi se da su mi se neki iskreno obradovali.

–  Di si rockeru?!  –  zapjevušio je Moc.

–  Kaj ‘e to?!  –  raširio sam ruke i upitno zakimao glavom.  –  Gdje je kosa?! A gitara?

–  A di je tvoja?  –  odgovorio mi je protupitanjem.

–  Jebi ga, prisilna prilagodba, borba za goli opstanak…

Vratio sam se na svoje mjesto. Elvira kao da je još malo proširila dekolte svoje jeftine tirkizne haljine. Zgrabila je još jednu čašicu s aperitivom.

–  Kaj ti nećeš?  –  malo se začudila.

–  Ma bi’, al’ jebi ga, ne bum se znal iskontrolirat’. A moram vozit’ natrag u Podgorje, pedeset kilometara. Petak je, ”Akcija vikend”, sve je puno murije.

–  A niš’, bum ja onda i tvojega  –  vragolasto me pogledala, pa uzela i čašicu postavljenu ispred mog tanjura.

–  Šteta kaj ne buš  –  javila se Ines, moja susjeda s desne strane.  –  Sjećam se kak’ si bil fora kad si bil cugoš. Sve si nas zabavljal.

–  Mene je fasciniralo kol’ko si ti mogla popit’  –  i ja sam se ponečeg prisjećao.  –  Takva mala, sitna, a mogla si potegnut’ više od svih muških u razredu. Neki su se već valjali, a ti ‘opće nisi bila pijana!

–  Mogu ja još i sad!  –  pohvalila se i nasmijala, a oko očiju su joj se nacrtale sitne bore.

–  Ide nam, ide  –  zakriještala je Elvira, dovršavajući treću rundu otkad sam im se ja pridružio.

–  Daj ju pogle’  –  šapnula mi je Ines na uho.  –  ‘zgleda k’o nekakva stara rašarafljena drolja. Uvijek mi je išla na živce, nikad nije imala stila.

–  E, Elvira  –  odlučio sam još malo potpaliti vatru  –  ‘zgleda da si ti jedina prava ženska ovdje. Jedina si opuštena, spontana i raspoložena. I ne samo to! Najbolje si se obukla. Hrabro, mladalački, a ipak s mjerom i ukusom. Tebi taj kroj i te vedre boje zbilja i stoje. Kaj je, je!

Svoje sam ”komplimente” izrekao tako glasno da ih je čulo cijelo naše društvo. Osjetio sam da je sve oraspoložilo moje ruganje, pobojao sam se samo da se netko glasno ne nasmije.

–  Fala ti, Zambo!  –  rascvala se moja jadna susjeda.  –  Uvijek si bil gentleman. A imal si i dobro oko!

–  I uvijek si znal kaj treba reć’ i kak’!  –  Ines mi je opet šaptala u uho, s odobravanjem.

Počeo sam se ogledati da vidim tko je još stigao. Shvatio sam da se moram premjestiti ukoliko ne želim da me ove dvije kokoši gnjave cijelu noć. Ustao sam i krenuo van, izgovorio se da idem popušiti cigaretu. U restoranu to nije bilo dopušteno, premda smo sjedili na otvorenom prostoru. Već sam imao poznati metalni okus u ustima, a kao da sam osjećao i trnce duž kralježnice. Bila je to uvertira u euforiju koja će nastupiti uslijed djelovanja pilula što sam ih progutao. Na samom izlazu – ulazu, naletio sam na Bizu, on se baš vraćao s čik pauze. Naoštrio sam pogled i ustremio se na njegove; pamtio sam; uvijek divlje oči. Nismo se bili vidjeli ni čuli petnaestak godina. Između nas se ispriječila njegova naglo probuđena ambicija, jedan žestoki karijerizam u kome nije bilo mjesta za stare prijatelje distorzična ponašanja. Našem otuđenju zasigurno je pridonio i moj odlazak iz rodnog grada. Ali prije svega toga, već nas je bila razdvojila ljubav prema istoj ženi.

–  A došel si i ti  –  pozdravio me svojim poznatim, čudnim, uvijek neodređenim tonom i riječima za koje ne znaš što bi trebale značiti, koji bi osjećaj trebale izraziti.

–  Došel sam, da… Neke ljude sam želio vidjeti, bili su mi dragi  –  i ja sam bio nejasan.

Ovo se moglo odnositi i na nj, mogao je i on biti u toj povlaštenoj skupini, ali jednako tako i ne. U svakom slučaju, nismo si pružili ruke.

–  ‘odi sa mnom malo van, ‘spuši još jednu  –  pozvao sam ga.

Prihvatio je, a ja sam se, čim smo se našli na pločniku ispred lokala, ogledao lijevo i desno, pa izvukao joint i zapalio ga. Povukao sam dva kratka dima i pružio ga bivšem prijatelju. Bio je zatečen, krajevima usana zbunjeno se smiješio, ali ipak je preuzeo smotku.

–  A ti voziš, vrtiš volan  –  zasmijao se već pri prvom ispuštanju dima, pokazao mi da se informirao o tom što trenutno radim.

Zasigurno je bio zadovoljan što ga nisam pretekao, što nisam postigao neki veliki životni uspjeh i na društvenoj se ljestvici uzdigao iznad njega. On je i naše negdašnje prijateljstvo uvijek doživljavao kao natjecanje. Neprestano je pokušavao nadmašiti moje ekscentrične eskapade. Ipak, teško me pratio, rijetko uspijevao. Ja sam bio spontan, nisam imao motive poput njegovih. Djelovao sam trenutno i nije mi trebalo pripreme ni prizivanja nadahnuća.

–  Vozim, da, vrtim, dižem i spuštam  –  nasmiješio sam se, prozrevši ga, prepoznavši opet u njem sitnu dušu.  –  I ne boj se, nisam daleko dovezao ni dovrtio.

Njegov me podsmijeh nije povrijedio, samo mi je pokazao koliko smo daleki. Trebao me toliko poznavati da zna da se nisam promijenio. Zadovoljstvo, uspjeh i afirmaciju nikad nisam vezivao uz izbor zanimanja ni posla. Duhovni i emocionalni život oduvijek mi je bio važniji od materijalnog. Nisam bio sretan, ali tome nije bio uzrok glup posao ni mala plaća već moja disfunkcionalna obitelj. Naravno, nije mi palo na pamet da mu se povjeravam.

Otresao sam žar naše dogorjele partizanke i zgazio filter. Pustio sam Bizu da prvi krene natrag. Odmjerio sam ga i s leđa. Nije se mnogo udebljao. Bio je viši i krupniji od mene, možda sam mu nekoć jedino na tom zavidjeo. Često sam se pitao kako se dogodilo da se od tolikih drugih, slobodnih žena, zaljubim baš u njegovu, ali nisam pronašao pravi odgovor. Sada, na liječenju, bio sam sklon zaključiti da sam već tada postao zlim, pakosnim pijancem. No možda je u pozadini bilo i nečeg drugog. Nisu li mi bili dodijali ti njegovi kompleksi, ta stalna želja da me nadmaši i pokaže se boljim, nadmoćnijim, sretnijim? Nisam li mu možda, podsvjesno, htio dati dobru lekciju? Ne znam, ali to nije moglo izaći na dobro.

–  Jebeš ti sve naše ljudske odnose! Važna je samo hrana, voda i svjetlost  –  rekao sam mu, na putu do stolova.

Svjetlo s ulice sudaralo se s osvjetljenjem restorana. Plavičasto je iskrilo, punilo me miljem. Načas sam se osjetio kao anđeo, sudionik u vječnosti. Bizo je mogao biti onaj koji sa mnom lebdi u paru. I naši konškolarci, dotjerani četrdesetogodišnjaci koji tako dobro prkose vremenu, učinili su mi se dionicima tog blaženstva. Prije no smo dospjeli sjesti k njima, manekenskim se hodom teatralno približio i prikrpao nam se Reno. Nikad mi se nije sviđao. Smatrao sam ga razmaženim feudalcem, koji pojma nema o životu što se odvija van zidina dvorca. Lokne iznad čela, polo odjeća, miris skupocjenog parfema, zlatni sat i preplanulo, brižno iskvarcano lice, govorili su nam da je mudro slijedio trasirani put i zauzeo svoje mjesto u društvenoj eliti.

–  Pa di ste banditi?!  –  osmijehom nam je pokazao svoje ispolirane zube.

–  Plot si, vidim, vrhunski uredil  –  tobože se divim  –  a kaj si još drugo obavil? Botoks, liposukciju, podizanje muda? Sve skup’?

–  Jebeš me, a? Nemam potrebe za takvim zahvatima. Genetika je dobra, a i redovito se bavim sportom. Igram squash, zimi skijam i tak’…

–  Moral bi navratit’ do tebe u ured. Kupil sam nekakvo zemljište, gore pod Sljemenom. Trebalo bi ga nekak’ legalizirat’, složit’ nekakav nacrt za kuću  –  i Bizo se gura u viši stalež.

–  Samo dođi, nema problema. Znaš gdje sam. Nego, di vam je treći član bande?

–  Amon? Ak’ nije na nekakvom prosvjedu, onda zbrinjava mačke lutalice.

–  A znate vi da on nema ni dana radnog staža?!  –  provjerava nas Reno, koji ne može sakriti koliko je šokiran tom činjenicom. 

Izraz na njegovu licu mješavina je nevjerice i straha zbog postojanja tako čudnih, krajnje neodgovornih ljudi. Po njemu, takvi dovode u pitanje funkcioniranje države, pa i opstanak cjelokupnog ljudskog društva i civilizacije.

–  Nas trojica smo… bili  –  naglašavam tu zadnju riječ i pri tom značajno pogledavam Bizu  –  anarhisti. Amon je to još i dan – danas. Ostao je dosljedan. Tu mu ja skidam kapu.

Obojica me preneraženo gledaju, a Bizi kao da je i malo neugodno.

–  E da  –  Reno se dosjetio još nečeg.  –  Gledam ja na televiziji nekakvu reportažu iz Podgorja, prikazuju nekakav selski sajam, kad vidim, hoda tam’ nekakav vel’ki čovek u kožnoj jakni. Jebote, velim ja ženi, pa ovo je bil Zambo, moj šulkolega! Kaj si delal tam’?

–  Ne znam, nisam znal da su snimali. Ne znam ni kad si to videl… Jesam bil pijan?

Bizo se smije, od srca i od popušene trave, a Reno je opet u šoku.

–  Kak’ to misliš?! Kaj cugaš?

–  Trenutno ne, al’ zadnji put kad sam se napil, zmerili su mi prek’ tri promila. Mislim, murija. Krenul sam autom do ljubavnice, na more, al’ zaspal sam za volanom i spičkal se u nekakvom tunelu.

–  O, jebote!  –  Reno je zgranut.  –  Takav sjesti u auto! Pa to je totalno neodgovorno!

–  Možeš biti građanin, a možeš i svirati  –  odgovaram mu stihovima jedne stare pjesme, ”hita” koji sam svirao s Amonom i Bizom, u našem rock bandu, još tamo negdje tisuću devetsto osamdeset i neke.

–  Vi slijedite zakone i boga, a mene vodi slučaj  –  čujem Bizu kako mrmlja, završava refren.

Prisjetio se i on, pa se posve snuždio, zamislio. Ne znam što je promijenilo njegovo raspoloženje: to što smo progovorili Amonovom poetikom ili drugi val djelovanja droge. Zagrlio sam ga, ovako tužan opet mi je drag kao nekoć.

Na putu do stolica, zastajemo i kraj Štefa. On je baš konobaru davao upute ili novu narudžbu. Bizo mu otkapča ono zadnje dugme pod vratom pa, opet se smijući, nastavlja do svog mjesta. Ja sam (o)stao da malo popričam s čovjekom koji nas je aktivirao,  potaknuo da se nađemo nakon tolikih godina. Opet sam euforičan, trava i tablete me ”dižu”.

–  Štef, zbilja si genijalac!  –  hvalim ga.  –  Trebalo je ovo organizirati.

–  Lili mi je puno pomogla. Ona radi u policiji, iskopala mi je sve adrese i podatke o svima.

–  Svi u razredu su te držali za bedaka i seljaka  –  trkeljam kao da sam pio  –  ali ja sam oduvijek znao tvoju pravu vrijednost. Vidio sam te ono još na prvoj godini faksa. Bil si dost’ aktivan,  polemiziral sa svima,  a onda si samo otperjal. S društvenih na primijenjene znanosti.

–  Ma videl sam ja odma’ da od te sociologije nema kruha. Na vrijeme sam odustal i upisal medicinu. Završil sam u roku, odstažiral godinu dana u Slavoniji i zaposlil se u svojoj općini, u Domu zdravlja. Pa znaš to sve, pričal sam ti kad smo se zadnji put vid’li.

–  Da, sjećam se, ti si sve shvatio na vrijeme. Ja sam se jebal šest godina i na kraju nisam ni diplomiral. Ali faks mi je ionako bio samo alibi za nerad: njime sam kupovao slobodu, muzao starce za lovu. Sad radim u skladištu, vozim viličar.

–  I dobro  –  kaže Stjepan kao da me tješi, kao da me uvjerava da je sve moglo završiti i puno gore po mene.

–  Amon nije došel, nisam ni mislil da bude, al’ di su ona dva šminkera?  –  mijenjam temu, raspitujem se za preostala dva od svega nas osam momaka iz razreda.  –  Znam da su preživjeli rat. Emral je, dapače, ”narodni heroj”, visoki časnik.

Zajedljiv sam i podrugljiv. Štef zna što mislim o sudjelovanju u ratu, pa bio on i obrambeni. Pričali smo o mogućnosti da do toga dođe, još onda kad smo se zadnji put vidjeli, u prijeratno vrijeme. Poznanik iz škole tad me bijaše zadivio zrelim, oštroumnim promišljanjima.

–  Đelo je otišel živet’ na Novi Zeland, a Emka je u posjetu hrvatskoj vojnoj misiji u Afganistanu.

–  Slava mu!  –  salutiram i odlazim za stol.

Mijenjam mjesto, sjedam kraj Sonje, ona je odmah do Bize. Sličan je raspored bio i u našoj učionici: Sonja i Milka u predzadnjoj, a nas dva lumpa u zadnjoj klupi.

–  ”Suvozačica” ti ne bu došla?  –  pitam.

–  Ne. Živi i radi u Puli, daleko joj je. A ja sam mogla doputovati iz Dugopolja!  –  odgovara mi, vidno razočarana.

Gledam je s razumijevanjem, čak joj blago stisnem nadlakticu, sa željom da je utješim. Milka je bila najljepša cura u razredu, oboje smo je željeli ponovno vidjeti. I Sonja i ja potajno smo bili zaljubljeni u tu krasotu, povjerili smo se jedno drugome.

–  Sigurno još uvijek ne koristi ni trunku šminke.

–  Ne, ne treba joj  –  potvrđuje mi zavjerenica.

–  Kad si je zadnji put vid’la, kaj ‘e s njom?

–  Ja sam je videl, prošlo ljeto!  –  Bizo nas je prisluškivao i uključuje se u razgovor.  –  Udala se za nekog Srbina povratnika! K’o da nema dost’ naših kuraca… Steral sam je u pizdu materinu četničku!

Zaslužni branitelj, veteran s ratnim stažem od dva mjeseca u debeloj pozadini, doista je ogorčen.

–  Opa!  –  šapće mi Sonja.  –  Nisam znala da je Bizo takav šovinist.

–  Nije bio. Ali vidim, razvio je još jednu ”lijepu” osobinu.

Svima oko nas je neugodno, nitko nije očekivao takve psovke na proslavi. Bizo eksa čašu crnog vina, ratoborno se ogleda po cijelom lokalu. U taj čas ulazi i naša razrednica, kasni samo sat vremena. Vidno je ostarjela, ali i dalje su prisutni tragovi nekadašnje ljepote. I dalje se oblači mladalački, poput djevojčice.

  Evo ti bar nje!  –  potiho peckam Sonju, jer moja je kolegica jedno vrijeme patila i za našom ”šeficom”.

Umirovljena prosvjetna radnica; Stjepan nas je već sve na dolasku izvijestio; nikad se nije udavala ni rađala. Nenametljivo nas je pozdravila, nikoga ponaosob, pa sjela u sredinu, tamo gdje je svi možemo vidjeti. Gleda u stol, izložena našim ispitivačkim pogledima. Djeluje mi neraspoloženo, mrzovoljno, kao da joj ovaj dolazak predstavlja golem napor. Štef joj prilazi, nešto joj govori, stavlja pred nju nekakav papir A4 formata.

–  Evo, Stjepan mi kaže da bih trebala izvršiti prozivku, da vidimo tko se odazvao, što je s kim, gdje je danas  –  glas joj je ostao zvonak i mlad, dikcija besprijekorna.

Ide abecednim redom, onako kako smo bili upisani i u školski dnevnik. Kako koga prozove, taj ili ta se javi, a raska ga ovlaš pogleda. Ispričava odsutne, objašnjava zašto nisu mogli doći. Kad je došao moj red, izgovorio sam svoje ”ovdje”. Pogled koji mi je bio upućen, emitirao je razočaranje lijepih, plavetnih očiju. Izgleda da nisam ispunio očekivanja, nisam potvrdio, kapitalizirao svoje talente.

–  Si vid’la kak’ me pogledala?!  –  opet sam se obratio prijateljici pored sebe.  –  K’o zadnje govno.

–  Ma daj, kaj ti je?!  –  smirivala me Sonja.  –  Nema razloga da te peru kompleksi. Meni si i dalje vredniji od bilo koga ovdje. Zar je važno što radiš i čim se baviš?!

Pokazalo se da nas je došlo dvadeset i dvoje od trideset i pet. To možda i nije bio tako slab odaziv. Profesorica nas je obavijestila da je jedna od učenica u međuvremenu preminula, nakon kratke i teške bolesti. Ime i prezime ništa mi nije reklo, nisam ga uspio povezati s likom. Kad je obavila protokolarnu, nametnutu joj obvezu, razrednica je odahnula. Popila je gutljaj vina, a tijelo joj se malo ležernije naslonilo na naslon stolice. S jedne strane sjeo joj je Štef, a s druge Reno.

–  Da ste se morali nekoga riješiti, da ste morali nekog poslati u neki drugi razred, koga biste odabrali?  –  pitao ju je kovrčavi, glupo i neumjesno, po mom mišljenju.

–  Emrala, bez razmišljanja.

–  A vidite, on je najdalje dogurao od svih nas. General hrvatske vojske!  –  Reno nije skrivao ushićenje čovjekom po njegovu ukusu.  –  I to je postao gotovo slučajno! Reagirao je impulzivno, instinktivno. Imal je već neki čin i, kao zapovjednik, promatrao je juriš naših snaga s nekakvog brda. Kad je mitraljezac poginuo, Emka se zaletio, zgrabio tešku strojnicu i poveo dečke dalje, prije nego su se uspjeli pokolebati i povući. Poslije su ga odlikovali i unaprijedili.

–  Ništa nije bilo slučajno!  –  Sonja govori preglasno.  –  Meni je taj idiot uvijek bio tako glup i djetinjast, njemu je sve bilo igra i zajebancija. Vjerojatno je i rat tako doživio.

Reno se namrštio, nije mu drago da netko omalovažava ratno junaštvo. Ni naša razrednica ne gleda Sonju baš blagonaklono. Koliko se sjećam, nikad joj nije ni bila osobito simpatična.

–  Čujem, ima vas dosta koji ste preselili, živite daleko, u provinciji  –  starica govori zraku, tobože nikom određeno.

Ja sam uvjeren da se obraća mojoj prijateljici, kao da je želi navesti da preispita vlastita životna postignuća.

–  Sada, u vrijeme ove kompjuterske tehnologije i otvaranja tih velikih trgovinskih centara, skoro da nema razlike između života u velikim gradovima i života u unutrašnjosti. Svugdje se isto živi  –  uključujem se.

–  A kazalište, kino, koncerti?!  –  Reno me pokušava sjebati.  –  Toga u tim malim sredinama baš i nema.

–  Reci mi pošteno,  –  borim se prljavo  –  kad si zadnji put koristio te blagodeti?

Protivnikova šutnja je znakovita, zatečen je. Zatim mrmlja nešto o tome kako ne stigne od silnog posla, ali njegova supruga redovito izlazi. Zlobno se, pokvareno cerekam. I raska je potonula. Očito joj je mirovina mala i jedva pokriva osnovne potrebe. Kultura je luksuz.

–  Reno, ti si završio arhitekturu, kako si i želio  –  govori momku do sebe, a pogledava mene.

–  Jesam. Kad si nešto zacrtam, ja to i napravim.

Jesu li me to pokušali ubosti, pokazati mi koliko sam promašen i bezvrijedan? Nikad nisam  znao što želim, nikad si nisam postavljao ciljeve. Zbunio sam se, umalo popio vino umjesto svog soka od jabuke.

–  Život u malim mjestima ima svojih prednosti  –  jedan topli, sonorni glas stao je na stranu nas provincijalaca.  –  Tempo života je puno sporiji, mirnije se živi, ljudi su opušteniji. Vidim ja to kad dođem na more, na otok, pa trebam nešto u pošti, banci ili nekakvom uredu. Nikamo se njima ne žuri, ništa nije hitno, neki rade i dvokratno.

Pogledao sam prema mjestu otkud je stigao ”žubor”: Dva zelena, mačja oka probola su mi prsa, skratila mi dah.

–  Jebote, kak’ se ova Žunićka proljepšala!  –  i Bizo je bio pogođen.

–  Život u Zagrebu postao je čisti užas  –  nastavio sam, ohrabren neočekivanom  podrškom.  –  Zagađenje, buka, prometni čepovi, neukusna arhitektonska rješenja i loše prostorno uređenje grada… Primitivizam kao dominantno i prihvatljivo ponašanje!

Uz ljepotu kolegice i droga je poticajno djelovala, dala mi žar i elokvenciju.

–  Ma nije baš tako!  –  usprotivio se Stjepan.  –  Stvari se mijenjaju, sve ide na bolje.

–  Je, u počecima demokracije bilo je pomalo kaotično –  Reno je pokušavao biti objektivan  –  ali sad smo jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija u Europi.

–  Strancima da, njima je to egzotika,  –  ne popuštam  –  ali društveno – političke prilike i dalje su mračne. Koja jebena demokracija?! Nema toga ovdje! Naša socijalna situacija više je no stresna. Silna migracija stanovništva, golem priljev ljudi u metropolu, nije donio ništa dobrog. U rodnom sam gradu postao stranac! Zato sam i otišao.

Pred suškolcima glumim romantičnog junaka, a prava je istina da sam si u rodnoj četvrti stvorio groznu reputaciju. Pobjegao sam jer nisam htio da mi djeca odrastaju u sredini gdje im oca smatraju ekscesnim idiotom.

–  Grad je gad: samoća, smrad i jad!  –  pjevuši Bizo nakon što je eksao još jednu čašu.

–  To je neka vaša pjesma?  –  ozarila se prelijepa Serena .  –  Pa je, da, sad se sjećam!

–  Idemo ti mi kombijem na koncert u Sisak, ja vozim  –  mog je gorostasnog basista pritisnula nostalgija i vino. –  Zambo i Amon loču otraga, među instrumentima. I odjednom, veli mi Zambo da stanem negd’e, da mu je sila na WC. Daj ‘zdrži, velim mu ja, već ionak’ kasnimo. Ma ne m’rem, veli on, daj stani. A nemam gd’e, velim mu, jer žurim se, daj zbavi to kroz prozor. I niš’, jedno vr’eme tišina, neko domunđavanje među njima dvojicom, a onda čujem kak’ se otvaraju zadnja vrata od kombija, pogledam u retrovizor i vidim: Amon se sel na pojačalo, desnom nogom pridržava vrata da se ne zatvore, a Zambo ga je primil za ruke, spustil gaće, čuči i sere! Baca padobrance! Auti iza nas trube, ja umirem od sm’eha… Jebote, mislil sam sila mu pišat’, kad ono…

–  Totalno ste ludi!  –  Serena Žunić raspametila se od smijeha.  –  Zakaj ste se raspali?! Pa trebali bi opet zasvirat’!

Zgrožena lica onih konzervativnijih ljudi, okupljenih na dijelu stola oko razrednice, govore mi da to možda i nije dobar prijedlog. Ne obazirući se na njih, bez ustručavanja vadim zadnji joint koji imam, palim ga i predajem Sonji. Ona potegne dim, dva – tri, pa ga prosljeđuje Bizi. Policajka Ljiljana razrogačila je oči poput krave koja se teli. Prilazi nam glavni konobar.

–  Gospodo, molim vas, u restoranu nije dozvoljeno pušenje!

–  ‘odi u kurac, kaj si tak’ usukan?! Pusti nas da slavimo, vidiš da više u lokalu nema drugih gostiju osim nas  –  grlim ga, zbunjujem i tjeram na povlačenje.

–  Neki od vas ostali su potpuno isti kakvi su bili u dobi od sedamnaest  –  naša razrednica govori tanjuru ispred sebe i prijekorno vrti glavom.

–  Sjećam se, tada, u trećem razredu, govorili ste nam da upravo stavljamo fasadu na kuću svog karaktera, da je formiranje naše ličnosti pri kraju.

–  Da, ali očekivala sam da ćete vremenom ipak sazrijevati i ponašati se na društveno prihvatljiv način  –  ovaj put gleda ravno u mene.

–  Ono što je jednima prihvatljivo, drugima nije. Ne razmišljamo svi isto, u tome i jest  čar! Svijet je velik, doživljajne mogućnosti nedohvatljive, bezgranične! Ima mjesta za sve, ne moramo se sukobljavati ni tući… Živjela ljubav i sloboda!

Opet sam se raznježio. I te radoznale, čarobne Serenine oči sasvim su me opčinile: utapam se u njima.

–  ‘ko voli, nek’ izvoli!  –  Bizo se razmahao smotkom, nudeći je svim kolegama, nikom određenom.  –  A tko neće, ne zna što gubi!

Gledam hoće li ljepotica uzeti joint, ali ona ne puši ni duhan. Atmosfera u restoranu sasvim se izmijenila, raspoloženje nekih uzvanika vidno je palo. Mnogi se dižu, na brzinu se opraštaju i odlaze.

–  Neki su ostarjeli, a neki nikad i nisu bili mladi  –  konstatira Sonja.

Našoj se grupici pridružio i Moc, baš na vrijeme da stigne potegnuti nekoliko zadnjih dimova, prije no što žar stigne do improviziranog filtera. Kao da mu je samo to trebalo, sjeda kraj Bize i počinje mu se ispovijedati. Uvjeren je da je tih, povjerljiv, ali zapravo, svi ga čujemo.

–  Posa’ mi ide, to je sigurna stvar, nema neizvjesnosti, s tim niman brige. Ali, nekako, težak san samome sebi. Obuzelo me ka’… neko nezadovoljstvo. Prije neku večer vodila me poslovna partnerica na večeru. Lipo je bilo, dobro vino, sve baš ono… kako triba. Krenemo ća, ona vozi, vidin ne iđe nazad u hotel. Odvezla me gori, na vidikovac, šetala bi, pričala, a meni nekako sve usrano. Bija san obuka baš neke stare postole šta ih mrzin, ne znan ni zašto san ih kupija. Nisan bija kući, nisan opra kurac, a sigurno bi mi pušila… Znaš šta, rečen ja njoj, vozi me doma, umoran san. A ona sva mirisna, šesna, mislila je valjda, bidna, ovi je lud…

–  Meni je najgore  –  Bizo se nadovezuje svojom pričom  –  kad slušam noćni program na radiju, ‘opće ne m’rem spavat’, a onda dođe ono vrijeme, pred jutro, kad se ”Fernando” od Abbe pretopi u ”El lute” od Boney M. Ili obratno… Pogledam Đinu, ona spava, puše, hrče i tad shvatim da sam zapravo ostao sam… Ni djece nemamo.

–  Ajooj, koja patetika! Baš ga je lupila ova moja trava  –  mislim ja, sažalno ga gledam, pa ga pokušavam malo utješiti.  –  I bolje da nemate djece. Ona su samo velika, vječna briga.

–  Ni mene žena više ne voli  –  kaže Moc.  –  Samo sere. Opet si pija, zapustija si se, smrdu ti noge, prije nisu… Ma kurac nisu, šta sereš, smrdile su i prije, oduvik, ali ništa ti nije smetalo! I palce si mi sisala…!

–  Degutantno!  –  Sonja je sada potpuno sigurna u ispravnost i opravdanost svoje seksualne orijentacije.  –  Muškarci su stvarno odvratni! I samo kukaju! Sad samo fali da još počnu pričati o bolestima i o vojsci.

–  Nisam više za niš’!  –  Bizo kao da ju je čuo i odmah prihvatio teme koje je  nagovijestila pa ih čak i spojio, iskombinirao.  –  Operiral sam preponski bruh! Dupli, s obje strane. Mislim da sam ga dobil dok sam izvlačil ranjenog prijatelja.

Koliko ja znam, mogao ga je izvlačiti jedino iz pokupske birtije koju su opsjedali, u pauzama između devastiranja vikendica. Stjepan sređuje račun s konobarom, novac smo mu svi već dali prije. Razrednica utučeno pije kavu. Pažljivo promotrivši njene ruke, primjećujem brojne staračke pjege.

–  Ovak’ ili onak’, zdravi ili bolesni, svi bumo na kraju krepali  –  hvata me beznađe.

–  Možeš li me odbaciti doma, dok si još živ?  –  kroz osmijeh me pita Serena.  –  To ti je usput, tak’ moraš kroz moje naselje kad se vraćaš u Podgorje.

–  Kak’ ne bi mogel?! Za tebe bi i …

–  Sigurnije ti je uzet’ taksi  –  iz Bize progovara zavist i malicija.

–  Imam ja povjerenja u Zamba  –  Žunićka je nepokolebljiva.

–  Jebi ga, Bizo, znam da ti i pijan bolje voziš nego ja trijezan  –  zločest sam i pomalo se naslađujem.  –  Ali kaj se može kad ideš na sasvim drugu stranu?!

Dok idemo prema mjestu na kom sam ostavio auto, kolegica i ja hodamo ajngehenkt*. Gledam ravno pred sebe, šutim, bojim se da bih se mogao probuditi iz predivnog sna. Drhtim od nježnosti, od divote ženskog prisustva, od blagog mirisa toaletne vode. Serena je previše profinjena da bi se polijevala nekim jakim parfemima. Nevoljko se razdvajam od njenog dodira, otključavam auto i otvaram joj, pridržavam vrata. Vozim što sporije mogu, ne rastaje mi se od ljepote.

–  Znaš, drago mi je da ste ostali divlji kakvi ste bili. Ti, Bizo, a sigurno i Amon. I baš mi je bilo super kad ste šokirali rasku s tom vašom travom. Imala sam i ja kolegice na faksu koje su pušile, ali kad je to bilo… A vi, još i dan – danas.

–  Kad govore što su radile neke njihove kolegice,  –  koristim jedan ravan dio prazne noćne ceste, okrećem se prema ljepotici da bih opet malo zaplivao njenim očima  –  žene zapravo govore o tome što su one same izvodile. To je moje iskustvo.

–  E pa dobro onda. Jedna je moja kolegica, u srednjoj školi, baš ozbiljno bila zaljubljena u tebe. Ali ti si toliko bio obuzet sobom i svojim problemima da to nisi ni primijetio.

Prikočio sam i stao: zbog ove Sereninine izjave i zbog tog što smo stigli u njen kvart. Gledam je u nevjerici. Silna žal, zbog propuštene prilike za ljubavlju, zbog svog tog uludo izgubljenog vremena, sjeda mi na dušu. Naginjem se prema ženi, lud od čežnje za njenim poljupcem. Ali Serena se odmiče i žuri da pobjegne iz kola. Izlazeći, sva smušena, još nešto, čujem, govori.

–  Sad je prekasno… Imamo svoje živote, ti imaš ženu i djecu.

–  Da  –  govorim sam sebi, ostavljen u tijesnoj kabini.  –  Imam život koji sam sjebao, ženu koja me prezire i djecu koja me ne poštuju.

Kroz vjetrobransko staklo, umrljano pobijenim insektima, suznim se pogledom opraštam od visoke, vitke prilike koja trči u noć. Okrećem ključ, pokrećem motor i krećem uz škripu guma.

Stajem na prvoj benzinskoj crpki, kupujem paket od šest piva. Pomičem auto na parkiralište i sjedam na vrući poklopac motora. Uzimam jednu limenku, otvaram je i pijem, dugim, žednim gutljajima. Ovu ću proslavu pamtiti do kraja života.

kraj

*getriba (njem. Getrieb) = mjenjač, mjenjačka kutija na motoru, *čilati (žarg.) = odmarati se, opuštati, *stend (žarg., prema engl. Stand = stajati) = stanje omamljenosti drogom

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.