Kad se netko deklarira isključivo čovjekom, pripadnikom vrste homo sapiens, tada dobiva širinu: može biti individualac, može potražiti originalnost i slobodu u zajednici. Čim uroni u neke civilizacijske determinacije; čim pristane, izabere ili dopusti da ga se smjesti u spol, rasu, vjeru, klasu, naciju itd.; gubi svoju autohtonost, osobitost i osebujnost. Uža ili šira društvena zajednica često nas i protiv naše volje obilježava, određuje, svojata ili izopćava, već prema etabliranom, dominantnom sustavu vrijednosti. Prisjećam se nekih duhovitih dijaloga iz romana Ludwiga Bauera “Kratka kronika porodice Weber”. Jednom zgodom, predak pripovjedača, pritisnut zahtjevom svog poznanika da se izjasni smatra li se Nijemcem ili Slavoncem, sjajno replicira: “Svi ljudi potječu od majmuna.”. Takav višeznačan touche izuzetno mi se svidio, prigrlio sam ga i rado ga koristim u nekim prigodnim, neugodnim situacijama, obvezatno naglašavajući da je riječ o citatu iz knjige jednog od meni omiljenih hrvatskih književnika.
Nastanak civilizacije vezan je uz pojavu privatnog vlasništva i podjelu rada, pa u mom doživljaju taj fenomen najčešće ima negativne konotacije. Poznata nalazišta otkrila su nam postojanje drevne kulture i veličanstvena, nenadmašna umjetnička djela špiljskih ljudi iz paleolitika, pa se često pitam nije li razvoj tehnologije i pisma, ta promjena iskonskog načina života, zapravo nazadovanje naše vrste. “Poslije Altamire, sve je dekadencija.” navodno je rekao Picasso. Umjetnik je, najvjerojatnije, mislio na (likovnu) umjetnost, ali ta bi se izreka mogla primijeniti na sve aspekte društvenosti. Prisvajanje, svojatanje zemlje, gomilanje i skladištenje hrane, poduzetnima i beskrupuloznima otvorilo je nebrojene mogućnosti za manipulaciju “manje nadarenim” pripadnicima svoje vrste, za stvaranje odnosa vladara i podanika, za formiranje država. Međutim, razvoj proizvodnih snaga i društveno-političkih odnosa na koncu je iznjedrio jednu pojavu, strašnu silu, koja kao da se izdigla iznad čovjeka i zagospodarila čak i onima bezočno pohlepnim, onima što su naumili biti gospodarima tuđih sudbina. Pogađate, riječ je o kapitalu, zlu koje nas je stiglo i pretvorilo u bića nalik štakorima, ne ostavljajući nam mnogo izbora ni mogućnosti za nekakav drugačiji život.
U vrijeme moje pustopašne i naivne mladosti, zanesen i ponesen Novim valom, tražio sam puteve ostvarenja i dosega osobne slobode u jednoobraznoj, rigidnoj zajednici. Povjerovao sam da je rock ‘n’ roll ne samo glazbeni žanr, već ona ideologija, onaj (kontra)kulturni pokret koji će promijeniti svijet: prosvijetliti ljude i osloboditi ih svih predrasuda, naučiti ih toleranciji i kozmopolitizmu, odvratiti ih od bolesne želje za gomilanjem nepotrebnih stvari, od pretjeranog rada, vratiti ih prirodi… Učinilo mi se da se nešto pokrenulo u društvu i da je moja generacija začetnik promjena koje će , u bližoj ili daljoj budućnosti, dovesti do toga da svijet postane mjesto kakvo priželjkuje John Lennon u pjesmi “Imagine”.
A onda, nakon prvotne euforije, zavladalo je nekakvo sivilo, apatija, kolektivna tjeskoba, zloguka šutnja. I tada, odjednom, moji dojučerašnji istomišljenici, “suborci” skloni nenasilnim metodama akcije, listom se povampiruju, otkrivaju nacionalni zanos, mahnito mašu zastavama kao hitlerjugend i oduševljavaju se nekim novim vođama, častohlepnim megalomanima koji bi stvarali novi svijet po svom ukusu, takav u kojem bi novostvorene državice dobile izlaz na more ili ne bi više “na geografskoj karti izgledale kao odgrizena jabuka”. A poneki od naših prethodnih idola, lidera rock bandova čijoj sam se glazbi i poetici divio, razmahali su se parolama i pištoljima, iznenada povjerovavši da je “komunizmu” jedina alternativa i alternacija nacionalizam i šovinizam. Posljedice su nam dobro poznate: u povijesti ništa nova, sve se odigralo po civilizacijskim načelima. Tragikomično je gledati i slušati raznorazne nostalgičare ili revizioniste povijesti, pobjednike i poražene, osvetnike i patnike, ljude koje je vrijeme pregazilo i koji ne razumiju (meta)logiku suvremenog svijeta: i politika je samo iluzija akcije i moći, pravi gospodar je kapital, jedini bog je profit.
I zato, izabirem kulturu i umjetnost, odbacujem civilizaciju. U kompetitivnom svijetu konzumerizma gdje je sve roba, sve na ponudu i prodaju, takvom u kojem je golema većina uvjerena da slobodu može kupiti jedino velikom količinom novca, pronašao sam svoje područje slobode. Međutim, borba s asocijativnim siromaštvom jezika, s ograničenim potencijalima pismenog izražavanja, ponekad je prava pokora. I još: “Jedna slika govori više od tisuću riječi” kaže poslovica, a kronično dezavuiranje knjige kao da govori tome u prilog.
