(Stari prdonja)
U ova okrutna, moderna vremena, inteligentnom čovjeku vrlo često preostaje samo depresija, kao jedino područje slobode. Ipak, kao i uvijek kroz svoju povijest, ljudsko društvo je uporno u namjeri da liječi i mijenja pojedinca, a ne cjelinu tj. čovječanstvo. Jedno od najružnijih, glavnih obilježja našeg entiteta jest iživljavanje na slabijima od sebe i počinje se ispoljavati još u djetinjstvu, kao nasljeđen oblik ponašanja, a eskalira i kulminira u situacijama kad nestane straha od kriminalizacije i sankcioniranja djela: općepoznata je uzrečica “U ratu i ljubavi sve je dopušteno.”. Čovjek je, nesumnjivo, ambivalentno biće, njegovo ponašanje uvelike određuju društvene prilike u kojima se zatekne i dovoljan je samo mali impuls, pa da akcija prevagne na stranu koju sporazumno smatramo dobrom ili zlom. Prelaskom s nomadskog na sjedilački način života, pojavom i oblikovanjem vlasništva, “pripitomljavanjem prirode”, stvaranjem (pre)velikih zajednica i naselja, pa sve do znanstveno-tehnološke revolucije, iscrpljivanja prirodnih resursa i posljedično, izazivanja klimatskih promjena, čovječanstvo se; svakim novim danom to uviđamo; opredijelilo za putovanje u pogrešnom smjeru. Rješenja za dalji razvoj i opstanak vrste ubrzano se traže i možda ćemo ih čak i uspjeti pronaći. Međutim, od samih početaka naše civilizacije (ili naših civilizacija) pa do danas, nosimo sobom neke nepobjedive strahove, strahove koji su itekako utemeljeni, jer nas iskustvo uči da prolaznosti, starenju i smrti nitko nije uspio uteći: sumerski “Ep o Gilgamešu” aktualan je kao i u vrijeme svog nastanka. No u ovo doba globalizacije, pokušaja eliminacije individualnosti, sveopćeg otuđenja, pojavio se i strah od anonimnosti, strah da ćemo kroz vrijeme koje nam je dodijeljeno, proći nezapaženi, neostvareni, uzaludni. I taj strah je utemeljen, jer najveći dio svog dana trošimo na aktivnosti koje su nam nametnute kao nužne u modernoj organizaciji života i rada, na poslove i hobije što nam ne ostavljaju dovoljno vremena za komunikaciju s ljudima koji bi nam; u nekom sporijem tempu života; bili veoma dragocjeni u emocionalnom i kognitivnom smislu. Tada se, naizgled kao spas, pojavila internetska društvena mreža koja nam je “otvorila perspektive za ljepši i sretniji život”. Dugo sam odolijevao iskušenju da se registriram i priključim, odbijao nagovore poznanika i prijatelja, uvjeravanja kolega pisaca da se gotovo nemoguće afirmirati ukoliko se ne predstaviš i ne povežeš na mreži, ukoliko tamo ne “progovoriš”. U tom pogledu konzervativan čovjek, tradicionalan tip koji nerado prihvaća tehnološke novotarije, pristalica zastarjelih medijsko-komunikacijskih modela i metoda, osjećao sam nelagodu svaki put kad bih krenuo u postupak prijave, pa bih odmah i odustao. Na koncu sam ipak popustio i požalio, jer sam se susreo s onim što sam naslućivao i očekivao. Upoznavajući se s talentiranim i manje talentiranim ljudima na izložbama slika, na kazališnim predstavama, na sajmovima knjiga, na jutrima i večerima poezije, prepoznavši ih kao zanimljive sugovornike, duhovite, načitane humaniste, tolerantne kozmopolite, poželio sam nastaviti druženje: surađivati, razmjenjivati radove, informacije, knjige, iskustva i dojmove. Zbog geografske, prostorne udaljenosti, zbog poslovnih i privatnih, obiteljskih obveza, to nije uvijek bilo moguće, barem ne u onoj mjeri u kojoj sam želio. Zato sam se ušuljao u facebook svijet iako smatram da je neposredan kontakt “oči u oči” nezamjenjiv. Intuicija me nije prevarila, ljudi koje sam prethodno upoznao, pokazali su se dostojnim mog povjerenja i pažnje i mogao sam se samo nadati da i oni mene slično percipiraju. Međutim, kao u nekom “lancu sreće”, povezivanje s jednom osobom donijelo je mnoštvo zahtjeva za prijateljstvima, a na meni je bilo da na osnovu vlastite procjene neke i prihvatim. To mi je donijelo dosta zadovoljstva, ali i problema, jer “biranje na slijepo” nipošto nije egzaktna metoda, a prijatelji prijatelja i poznanici poznanika mogu biti uteg i svom prvom izboru, jer tko zna čime je njihovo prijateljstvo uvjetovano. Uglavnom, zaključio sam da je Facebook utilitarni medij koji će ubrzati protok informacija, olakšati nam dogovore, umjetničku i poslovnu suradnju, ali je isto tako, zastrašujuće carstvo površnosti, laži, neiskrenosti prema sebi i drugima. Nisam nikakav bogomdani esteta ni autoritet neporecivog književnog ukusa, pa ni erudit Žmegačevog kalibra da bi se moje prosudbe uzelo zdravo za gotovo. Ipak, žao mi je dragocjenog vremena koje sam mogao iskoristiti za čitanje, a utrošio sam ga na pregledavanje objava narcisoidnih ocvalih ženturača, koje svaki dan postavljaju “novu” fotografiju na svoj profil, skrivajući da je stvarni datum nastanka iste ostao u prošlom stoljeću. Nitko mi neće vratiti izgubljene sate, one što sam ih uložio u iščitavanje “uzvišenih poema” isfrustriranih domaćica, koje štancaju bezbrojne strofe, nakrcavajući ih banalnim, prozirnim riječima i sintagmama, ne bi li nam, slikama tipa “ruža i trn”, prenijele svoj životni neprebol. Koliko sam samo puta otkidao od sna da bih se razdražio polupismenim uratcima neurotičnih alkoholičara, koji u svoje rafalne, kaotične konstrukcije uzaludno pokušavaju utkati filozofsku potku. Ti ridikuli, po pravilu, imaju gomilu sljedbenika koji ih lajkaju, koji im laskaju i podilaze im, koji im se dive. Odgajan da budem snošljiv i sućutan, takve objave uopće ne komentiram: analiziram i argumentirano hvalim samo one koje smatram umjetnički vrijednim. Ipak, pribojavam se da će nas “pojesti” ovi diletanti, obezvrijediti naše ozbiljne napore, pa će opet biti ono “Krivi smo mi što smo ih pustili/Krivi smo mi što smo se sklanjali”.
Evo, Stari je prdonja napokon počeo prditi.
