22/06/2024
Pretraga
Zoran Krstić. Koloomna –DRUŽENJE S PRIJATELJEM

Zoran Krstić. Koloomna –DRUŽENJE S PRIJATELJEM

Umjetnici su poput alkemičara, vođeni dječjom radoznalošću, opsjednuti ezoterijom u koju su nesmotreno uletjeli. A kad jednom uđu u taj svijet, neprestano ih proganja želja i potreba da se nekako izraze, da odgonetnu svoje misli i osjećaje, da ih najprije protumače sebi, pa ih onda tako oblikuju da ih mogu razumjeti i drugi.

Kad se bavite umjetnošću, često ste osamljeni, nedostupni, nedodirljivi, samoća je vaša sudbina, vaš izbor i potreba. Ipak, uvijek ćete pronaći, prepoznati ljude slične sebi, pa će vas svaki susret s njima ispuniti radošću, podsjetiti da postoji Bratstvo duša*, da ”ima nas što isto mislimo*”. Razgovor s ”braćom” je poput bujice i teče nesputano, slobodno: s lakoćom se prelazi s teme na temu, svaka riječ vašeg sugovornika može vam biti šlagvort, asocijacija, impuls za neku vašu misao. Euforični ste jer se grijete na vatri koja plamti poznatim vam sjajem, jer u tuđem iskustvu prepoznajete svoje i premda znate da nećete promijeniti svijet, uviđate da uvijek možete oplemeniti sebe, pa ostati u sjećanju svojih najbližih kao adept koji je pokušao proniknuti u tajne života. Uza sve nedosljednosti i anabaze, ipak bih volio da mi se pripiše ustrajnost na tom istraživačkom polju. U trenucima malodušnosti, apatije ili tjeskobe, pravi sugovornik i suputnik, svojim gorljivim dahom može opet oživjeti gotovo ugasli žar.

Rijetko se viđam s prijateljima iz mladosti, a kad ih potražim, imam dojam da našim nedruženjem nisam mnogo izgubio, jer ih uvijek nađem na onoj istoj stepenici na kojoj sam ih i ostavio. Srećom, postoje časni izuzeci, neki kojima je imperativ biti intelektualcem, neovisno o njihovom zvanju i zanimanju, takvi koji će uvijek ”dešifrirati” moje uvodne, umjetničke lamentacije kojima započinjem naše razgovore.

Tako sam, pri nedavnom posjetu rodnom gradu i četvrti u kojoj sam živio, progovorio o tome kako čitanje nečije knjige i pisanje recenzije ponekad iziskuje mnogo veći angažman i napor nego pisanje vlastite, pa rad koji bi mi trebao pričinjavati užitak pretvori u nešto enervantno. Prečesto ne razumijem modernu poeziju i čini mi se da mnogi pjesnici apsurd našeg svijeta žele dočarati poetikom apsurda. Moj prijatelj, crtač stripova, ilustrator, slikar kojemu je ”formalno svladavanje materije u emotivnim prijenosima*” opsesija, uvjeravao me da trebam vjerovati svojoj prosudbi i prvom dojmu i ”ne tražiti zlato u pustinji”, jer ”gomila ljudi piše pjesme, ali malotko piše poeziju”. Zadivljen njegovom asertivnom prosudbom i savjetom, povjerio sam mu da ponekad ozbiljno sumnjam u književno predznanje nekih autora koji mi šalju zbirke. Iz njihovih stihova, iz misaone i strukturne modifikacije, iz nepoznavanja osnovnih leksičkih normi, upadljivo probija nenačitanost: čini se da nisu prošli niti sažetke obvezne školske lektire. Meni, koji s poštovanjem pristupam svakom tiskanom djelu, takav nastup književnih nevježa kazuje da se nepromišljeno, arogantno i blasfemično žele uspeti na književni Olimp. Očekuju lagodan put posut lovorikama, a krenuli su u japankama, k’o Čeh na Biokovo. Moj sugovornik otišao je još korak dalje. Autoritativno mi je priopćio da se i on susreo s takvim književnim pokušajima. Osim pomanjkanja naobrazbe, kod takvih ”autora” primijetio je i nesposobnost selektivne umjetničke nadogradnje doživljaja, unatoč bogatom životnom iskustvu. Najgore od svega je što čak posjeduju izvjesni talent, ali ponekad ih sputava konzervativni svjetonazor, ponekad egotropija, no uglavnom, nesposobni su za lirsko komprimiranje dojmova.

Kad je spomenuo konzervativni svjetonazor, prisjetio sam se da ga moram pitati što misli o složenici ”konzervativni intelektualac”. Samouvjereno se nasmiješio i rekao da, prema njegovom mišljenju, jedan pojam isključuje drugi, jer nemoguće je biti intelektualac ako si konzervativac. Da bi razvio vlastite analitičko – kritičke stavove, da bi uvijek išao dalje, moraš imati široke poglede, biti nepristran i tolerantan, a to ne možeš ako si konzervativan. Upitao sam ga što je s nekim ljudima konzervativnog svjetonazora koji nas obojicu mogu opčiniti svojom erudicijom i elokvencijom. Odgovorio mi je da ih to ipak ne čini intelektualcima. Pohađajući nekoć ugledne klasične gimnazije i akademije, stekli su golemo, respektabilno znanje, ali zadržali odgojem usađenu provincijalnu rigidnost. Koriste inteligenciju, ne razvijajući intelekt.

Moj stari drug, impulzivni krležijanac, oduvijek je bio hrabriji od mene. Beskompromisno se usuđivao javno izgovoriti neke naše zajedničke konstatacije, koje bih ja tek bojažljivo prenosio na papir i to kroz usta svojih likova. Ipak, tijekom vremena, naša je bliskost postajala sve intenzivnija, a osobito ju je produbila obostrana fascinacija djelom Miroslava Krleže. Naš idol bio je mnogo više od književnika. Bio je antropolog, etnolog, sociolog, psiholog, teoretičar umjetnosti, enciklopedist… Komotna, neobvezujuća pozicija ”golih”, teorijski nepotkovanih ljubitelja pisane riječi, dopustila nam je da se složimo u mišljenju i ispalimo smjelu tvrdnju kako nije dobio ono mjesto u svjetskoj književnosti koje mu po svemu pripada: sam na vrhu, a onda svi ostali velikani. Poželjevši ga isprovocirati, svom sam prijatelju natuknuo kako neki kritičari tvrde da je Krleža djelomično plagirao Kamova, prilagodio neke uvodne scene iz drame ”Mamino srce”, pa ih prenio u ”Gospodu Glembajeve”. Moj kolega odmah je pao u vatru i zajedljivo, sarkastično pridodao da su zasigurno i ”Balade Petrice Kerempuha” samo reinterpretacija tuđeg djela. 

Nasmijavši se, naše smo druženje, kao i uvijek, završili još jednim, ”putnim” pićem i prijateljskim podbadanjem: malo gorčine, sitne nesuglasice i prijepore uvijek ostavljamo za kraj. Likovni me umjetnik ”optužio” da sam jugonostalgičar, jer sam i u novim, izmijenjenim društveno-političkim prilikama ostao perzistentni zagovornik multikulturalnosti. Doista, s podjednakim razumijevanjem i zanosom čitam dijalektalne pjesme Dragutina Domjanića i pripovijetke Bore Stankovića, jednako vrednujem i hvalim ”Ivkovu slavu” i ”Gruntovčane”, pripisujući im podjednaki kulturološki značaj. Odgovorio sam mu da većina današnje mladeži ne prepoznaje ni sva narječja kojima se govori u domovini, dok ja mogu, zahvaljujući mom zanimanju za jezike i kulturu južnoslavenskih naroda, bez titla pratiti slovenske i makedonske filmove i kazališne predstave. Narugao sam se njegovoj naivnosti, citirajući naslov koji su nam zadali  iz hrvatskog jezika, za sastavak u srednjoj školi – ”Napredak znanosti i tehnike otvara nam nove perspektive za ljepši i sretniji život”. Prijatelj je u mladosti doista povjerovao u neke od socijalističkih floskula kojima su nas bombardirali. Pomislio je da će se tehnološka postignuća pravedno raspodijeliti po cijelom svijetu, da će olakšati život cjelokupnom čovječanstvu, omogućiti mu da manje radi, da se više odmara, zabavlja i putuje. Bio je uvjeren da dolazi bolje vrijeme, da se uznapredovala tehnologija neće ponajprije primijeniti u proizvodnji razornog oružja i u svemirskoj utrci. Replicirao je da su mladenačke zablude, iluzije i ideali bili poput pogonskog goriva svemirske rakete: putem sagore, rezervoari otpadaju, ali bez njih naša kapsula nikad ne bi poletjela ni dosegla ove visine. Uostalom, dodao je, mladi se Krleža oduševljavao Oktobarskom revolucijom, pa se kasnije ipak otrijeznio.

Obiteljske obveze, druga druženja koja su nas čekala, prekinula su nas u domišljatom nadmudrivanju, ali i ovaj kratki susret ispunio nas je zadovoljstvom. Premda svog prijatelja ne vidim i ne čujem mjesecima (jer telefon koristim za dogovor, a ne za razgovor), svaki put kad se sastanemo čini mi se kao da smo se rastali samo dan prije. 

S ljudima s kojima smo istinski povezani, s onima s kojima dijelimo sklonosti i sjećanja na neke nezaboravne doživljaje, niti ne može biti drugačije.          

*Bratstvo duša = nezavisna izdavačka kuća Zdenka Franjića

* stih iz pjesme ”Zagreb ima isti pozivni” grupe ”Parni valjak”

*sintagma iz Krležinog romana ”Povratak Filipa Latinovicza”

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt