16/04/2024
Pretraga
Zoran Krstić. Koloomna – Imam dovoljno hrabrosti da bih priznao svoj strah

Zoran Krstić. Koloomna – Imam dovoljno hrabrosti da bih priznao svoj strah

U sjeni bratoubilačkog rata koji kao da će beskonačno trajati, pod dojmom rušilačkih seizmičkih aktivnosti Zemlje, koje zasigurno ne bi bile tako razorne ni pogibeljne da čovjek nije podigao kule babilonske, trenutno ne mogu pronaći vedrih misli. Ponekad mi se čini da je život ovdje kod nas tek natjecanje u tome tko će više otrova unijeti u sebe i poživjeti duže od ostalih natjecatelja, da se herojima proglašavaju oni koji mogu najviše popiti i pojesti, a uz to su još i uspjeli šakama, nogama i laktovima ’’posložiti’’ suparnike. Uspjeh se najčešće mjeri markom i godištem automobila koji goniš, odjećom u koju oblačiš tijelo ili veličinom nastambe u kojoj živiš, a svaka je različitost razlog za diskriminaciju umjesto da bude primljena kao bogatstvo mogućnosti. Unatoč tome, neki ljudi ipak pokušavaju, a povremeno i uspijevaju živjeti, misliti, govoriti i pisati drugačije. To ne znači da i oni nemaju slabosti, da nikada ne pogriješe i ne povedu se za većinom, ali u osnovi, njihova su nastojanja obojena empatijom i čovječnošću, usmjerena na opću korist i boljitak. Naše društvo kao da je odbacilo istinske moralne vrijednosti, povjerovalo i prihvatilo da ništa što činiš nije loše ukoliko te ne uhvate, razotkriju i javno osramote. Kao da mu ponestaje svijesti i savjesti, a oni malobrojni koji je još posjeduju, često zapadaju u depresiju i apatiju. Međutim, ukoliko imaš prijatelje i obitelj, ispada da je čak i tjeskoba jedan vid egoizma. No inteligentan, iskusan i senzibilan čovjek, neizbježno zasićen prekobrojnim informacijama, dobro zna i osjeća da rat nikada ne može biti romantičan, da su promjene u društvu svakodnevne i da nema nikakve stvarne sigurnosti jer ’’danas jesmo, / sutra nismo, / a preksutra Bog zna di smo’’. Svjestan je i svoje bespomoćnosti pred silama prirode, vlastite beznačajnosti u beskraju univerzuma.

Nedavno sam se pokušao opustiti prateći međunarodna sportska natjecanja i nepristrano uživati u ljepoti nogometne i rukometne igre. Međutim, otkrio sam da ničime nisam izuzet iz okruženja u kojem živim, da i ja mogu biti zapaljiv i povodljiv: zgoditak ili promašaj, pobjeda ili poraz, ispadanje s turnira ili prolaz reprezentacije zemlje u kojoj je netko rođen ili one iz koje potječe, kod nas iznenada budi domoljubne osjećaje. Gdje je tko, kako i u kojoj mjeri njima zadojen, koliku su ulogu u tome imali roditelji, televizija, škola, udžbenici povijesti i čitanke materinjeg jezika, junačke narodne pjesme ili herojske opere, preostaje nam da sami odgonetnemo. A (kolektivni) je sport od samih svojih početaka bio ispolitiziran i služio je tome da homogenizira ljude, da probudi kod njih osjećaj pripadnosti plemenskoj, nacionalnoj, državnoj zajednici. Čak bih se usudio reći da je sport jedan blaži, časniji oblik rata, natjecanje koje je uvjetovano podjelom na ’’naše’’ i ’’njihove’’, inicijalna kapsula domoljublja. A…

“Domoljublje je, gospodine, posljednje utočište hulja”, rekao je dr. Samuel Johnson. Lav Nikolajevič Tolstoj, najveći antidomoljub našega doba, definira domoljublje kao načelo koje će opravdati pripremu velikog broja ubojica; kao posao koji treba bolju opremu za izvedbu ubojstva nego za proizvodnju stvari koje su za život potrebne poput cipela, odjeće i kuća; kao posao koji jamči bolji prihod i veću slavu nego posao prosječnoga radnika.                                                 

 (Emma Goldman, Domoljublje: Prijetnja slobodi)

S ovime bih se mogao djelomično složiti jer smatram da je patriotizam čvrsta podloga za nacionalizam, etnocentrizam i šovinizam. No, uvjeren sam da je domoljublje i ljepilo za naivne i nevine, pa ni mi književnici nismo izuzeti od toga: većinu nas veoma često privuče i zanese miris tog ’’peluda’’. Neki su, pišući u tom duhu, ostavili čak i umjetnički vrijedna djela. Ono što me uvijek iznova može frapirati jest pojava da je ljepši, nježniji spol u pravilu žešći, militantniji u ispoljavanju navijačkog zanosa i vjernosti zastavi. Ta zaslijepljenost determinira naš doživljaj i interpretaciju viđenog, potpuno nam oduzima sposobnost objektivnog sagledavanja događaja na terenu i oko njega: naše emocije uvijek nadvladaju razum. Takve me pojave najviše zabrinjavaju, kod mene se javlja nelagoda, bojazan, jer sam mnogo puta vidio kamo nas takvo ponašanje, to masovno ludilo može odvesti.

Kad se nakupi dovoljna količina takvih negativnih dojmova, ni ne primijetivši koliko sam (pre)opterećen, počinjem raditi neke glupe greške na poslu i u kućanstvu, u radnjama i postupcima koje inače obavljam rutinski, ’’zatvorenih očiju’’. Uslijed toga osjećajem se loše, to rezultira mišlju da sam postao beskoristan i bezvrijedan, pa odmah krećem u pisanje, kuhanje ili vrtlarenje, u kreativne aktivnosti koje obavljam s lakoćom i veseljem, u ono za što sam uvjeren da mi ide od ruke. U tome imam apsolutnu slobodu: mogu se odlučiti za znanstveni ili magijsko – religijski pristup, osloniti se na životno iskustvo, intuiciju ili fantaziju, slijepo se držati pravila ili recepta, eksperimentirati s naizgled nespojivim namirnicama i začinima, orezivati voćke onako kako mi nalaže stručna literatura ili kako su me učili stariji, a mogu to napraviti i prema vlastitom nahođenju i estetici, mogu zalijevati i njegovati svoje biljke ili ih fatalistički prepustiti na milost i nemilost vremenskih prilika svih godišnjih doba i samo im pjevati ili šaputati. Strahove koje inače pokušavam pobijediti ili zatomiti, u omiljenim radinostima ispoljavam bez ustručavanja: oni su omiljena tema mojih pripovijesti i pjesama, radosno treperim i strepim čekajući reakciju gostiju na objed koji sam skuhao, zabrinuto obilazim i pregledavam svoje voćke i nasad u vrtu. Kad pišem, svjestan sam da moram potpuno odbaciti i najmanji stid zbog vlastitih i tuđih slabosti, kad kuham, pokušavam se igrati i prevladati strah od neuspjeha, kad se bavim biljkama, moram se suočiti sa svemoćnom prirodom i prihvatiti njene hirove. Ukratko, moja samoća i društvenost po vlastitom izboru, ti kratki, radosni sati slobode, pokazuju mi u kojoj smo mjeri, kao zasužnjeni suvremeni ljudi, postali bića straha. ’’Strahovi su konjukturni, od njih se dobro živi’’, pjevao je Štulić, a evo i stihova jednog velikog pjesnika koji piše o strahovima što  nisu samo njegovi.          

Raymond Carver (1938-1988)

STRAH!

Strah od policijskih kola koja staju pred kućom.

Strah da zaspim noću.

Strah da ne zaspim.

Strah od navale prošlosti.

Strah da sadašnjost izmiče.

Strah od telefona koji zvoni u muklo doba noći.

Strah od oluja s munjama i gromovima.

Strah od čistačice s mrljom na obrazu!

Strah od pasa za koje su mi rekli da ne ujedaju.

Strah od teskobe!

Strah da ću morati da

identifikujem telo mrtvog prijatelja.

Strah da ne ostanem bez para,

Strah da ih imam previše,

mada ljudi ne bi poverovali u to.

Strah od psiholoških karakterizacija.

Strah od kašnjenja i strah da ću stići pre ostalih.

Strah od rukopisa moje dece na kovertama.

Strah da će ona umreti pre mene

i da ću se osećati krivim.

Strah da ću morati da živim s majkom

u njenoj starosti, i mojoj.

Strah od konfuzije,

Strah da će se ovaj dan okončati loše.

Strah da se probudim i otkrijem da si otišla.

Strah od nevoljenja i strah od nedovoljnog voljenja.

Strah da to što volim bude

pogubno za one koje volim.

Strah od smrti.

Strah od predugog življenja,

Strah od smrti.

To sam već rekao.

(Preveo Flavio Rigonat)

Na kraju, baš poput đaka koji u školskom sastavku obvezatno iznosi svoj završni dojam i želju, moram reći da ne bih volio živjeti bez poznavanja osjećaja straha, jer tada ne bih ni bio potpunim čovjekom. No, svakako bih poželio da bude što manje onoga što nas plaši i da sve loše podražaje pokušamo nadvladati ’’radnom terapijom’’, razgovorom i zajedništvom s nama bliskim osobama.

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt