24/09/2021
Pretraga
Zoran Krstić. Koloomna – Kako je Šnidaršić postao Žnidaršić ili “Ne kvarite mi uspomene”

Zoran Krstić. Koloomna – Kako je Šnidaršić postao Žnidaršić ili “Ne kvarite mi uspomene”

Vjerujem da je čovjek doista ostario tek onda kad mu uspomene postanu važnije od svakodnevice. Međutim, u ovim izvanrednim prilikama, koje svojom dugotrajnošću sve više postaju uobičajene, inventura prošlosti postala je općom ljudskom potrebom, svojstvenom svim generacijama,. S “osjećajem nepodnošljive snuždenosti*”; kojeg podjaruju uobičajene političke prljavštine, neuobičajene meteorološke prilike, jezivi događaji za crnu kroniku i neprestane kalkulacije s cjepivom; vraćamo se u neka druga vremena, jer nam se, opravdano ili ne, čine gotovo pa idiličnim, mnogo ljepšim od sadašnjih. Ljubitelji umjetnosti, osim vlastitih doživljaja, prisjećaju se i dogodovština omiljenih junaka iz stripova, filmova i knjiga: prizivaju dojmove kojima su ih nagradila neka velika djela. Svatko od njih trajno je i detaljno upamtio neku sliku, skulpturu ili glazbenu kompoziciju, pohranio u memoriju neki crtež, stih ili dijalog iz romana, a vjerojatno je najveći broj onih koji su “presnimili”, “skinuli” neki film ili kazališnu predstavu i u stanju su nepogrešivo, čak intonativno točno, ponoviti besmrtne replike i monologe glavnih glumaca. Remek djela izazivaju ovisnost – pozivaju nas da ih iznova gledamo, slušamo, čitamo, jer su nas opčinila i osvojila, na prvi susret i zauvijek.

S filmom “Tko pjeva, zlo ne misli”, scenarista i redatelja Kreše Golika, prvi sam se put susreo kao osmogodišnji dječak: roditelji su me poveli na svečanu zagrebačku premijeru. U slijedećih pedeset godina, gledao sam ga još stotinjak puta, barem u jedan, dva do tri navrata svake godine mog života. Kao srednjoškolac, pronašao sam i djelo Vjekoslava Majera Tjedan dana iz dnevnika malog Perice”, genijalni literarni predložak za filmski klasik: od tada sam ga “pročešljao” nebrojeno puta. Ni o noveli ni o filmu ne mogu reći ni napisati ništa što već nije izrečeno i napisano Jedino mogu dodati da je sineast, sjajno odabravši glumačku ekipu, malo izmijenivši fabulu, redoslijed događanja, dijalekt i sadržaj dijaloga, književne likove s ruba groteske učinio uvjerljivijim, svima bližim u njihovoj tragikomičnoj težnji za raznovrsnijim i uzbudljivijim životom. Famozne sentence, “bisere”, misaone konstrukcije junaka knjige i filma, već desetljećima nemilosrdno koristim: citiram ih u najrazličitijim životnim situacijama, u komunikaciji s prijateljima, suprugom i djecom, čim se ukaže odgovarajući kontekst. Sentimentalno sam vezan za oba djela, jer su u mom životu ostavila veoma dubok trag. Nekoliko adaptacija dnevnika i(li) filma za izvođenje na kazališnim daskama, po mojoj procjeni bile su potpuni promašaji i neuspjeli pokušaji, što me samo učvrstilo u uvjerenju da je Majerovo djelo nezahvalno za preradu, a Golikov film nenadmašna uspješnica. Zato sam s velikim nestrpljenjem iščekivao početak emitiranja HRT-ove serije “Dnevnik velikog Perice”, koncipirane kao nastavak kultnog filma. Nakon četvrte odgledane epizode, od šest snimljenih, odlučio sam odustati i više se ne mučiti. Nekoliko sam se puta zapitao nisam li sada, na pragu šezdesete godine života, postao toliko mrzovoljan i čangrizav da sam izgubio svaki smisao za humor. Ta ja se niti jedan jedini put, za vrijeme praćenja tih epizoda nisam niti nasmiješio, a kamoli nasmijao! A onda sam opet pročitao Majerovu novelu i pogledao Golikov film i neobuzdano se smijao kao da ih uživam prvi put. Tada sam shvatio u čemu je stvar: nisam ja izgubio smisao za humor, nego ga četvorica (!!!) scenarista nemaju, a referiranje na zimzeleni film za sva vremena, samo je jeftini promidžbeni trik za privlačenje publike pred TV ekrane. Ušavši u projekt odviše samouvjereno, da ne kažem bahato, autori uopće nisu pomišljali na mogućnost debakla i revolta nas istinskih poklonika vrhunske proze i filma: ta oni znaju da igraju na sigurno! Redatelj Brešan zanatski korektno odradio je svoj posao, Gonzo Jovanov potvrdio je da je majstor fotografije, nekoliko darovitih glumaca izuzetno se trudilo dati smisao nemušto vođenoj, plitkoj radnji, a onih nekoliko nedarovitih potvrdilo mi je mišljenje da su zalutali u umjetničku branšu i da ni ne zaslužuju bolje od uloge u ovakvoj “šupljoj” seriji. Kostimografija i scenografija, dva jaka aduta djela “Tko pjeva, zlo ne misli”, ovdje su potpuno neprimjerene i nevjerodostojne jer nam pokušavaju dočarati nepostojeći glamour socijalističkog Zagreba s početka šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. U Golikovu filmu, sveprisutno je šarenilo kolorit u funkciji radnje, ali nema blještavila, kojim su autori “nastavka” nasilno, bez razumijevanja djela na koje se pozivaju, okitili svoj zbrkani, slabašni uradak. I za upotrebu glazbe, koja je u remek djelu korištena posve svrsishodno, razložno i prirodno, ovdje se moralo pronaći nategnuto opravdanje u vidu gradnje pjevačke karijere nezadovoljnog prosvjetnog radnika. Pri tome ostaje potpuno nejasno zašto je radnja smještena u 1964. godinu, a izvode se i neke pjesme koje su snimljene i emitirane na radiju tek godinu ili dvije kasnije. Uglavnom, moj opći dojam je da su autori serije, onaj film na koji se tobože nadovezuju odgledali nepažljivo i s nerazumijevanjem, a da za Majerovu grotesku nisu niti čuli. To mi potvrđuje jedan njihov ozbiljan gaf, takav koji sve nas koji smo emocionalno vezani za svaku riječ, udah, izdah i uzdah legendarnih Šafraneka i gospona Fulira, neopisivo iritira. Prezime gostioničara koji se u dnevniku često spominje, a u filmu i pojavljuje, milozvučno prezime Šnidaršić, etimološku osobitost jednog podneblja, višestruko ponavljanu zbog postizanja komičnog efekta, bezrazložno su promijenili u neatraktivno, nezgrapno, tvrdo i disonantno – Žnidaršić. To prekrštavanje eklatantan je primjer scenarističke indolencije i nonšalancije, a ukoliko je izvedeno namjerno, onda je u pitanju bezočno svetogrđe. Kreši Goliku, temeljitom filmašu široke opće kulture, to nije palo na um: bio je svjestan da točno preuzimanje vlastitih imenica iz popularnog predloška, ima ogromnu važnost za adaptaciju. Svoju originalnost pokazao je time što je nadjenuo prezime i imena Peričinim roditeljima, koji se u noveli spominju samo kao mama i tata. Netko može reći da cjepidlačim, ali zamislite samo koliki bi gubitak pretrpjeli Hašek ili Iljf i Petrov da su scenaristi, prilikom ekranizacije njihovih znamenitih romana, mijenjali sva ona živopisna imena i prezimena kojima isti obiluju. Na koncu, sa žaljenjem moram zaključiti da je TV serija “Dnevnik velikog Perice” zamorna, neduhovita, teško gledljiva papazjanija bez glave i repa, uradak neodlučnih, nemaštovitih autora koji ni sami nisu mogli odlučiti što bi htjeli, pa im se učinilo zgodnim “nasloniti se” na najbolji hrvatski film svih vremena. Kompilacijom bez previše istraživanja, provjeravanja i razumijevanja fakata, nisu vjerodostojno prenijeli ni duh te epohe, ukoliko su to uopće i željeli.

 Možda preoštro sudim, ali smatram da je došlo vrijeme kad se mora “popu reći pop, a bobu bob” jer su se, dobronamjernom popustljivošću pristojnih, kulturnih ljudi, u gotovo sve djelatnosti ugurali nevježe, diletanti i mediokriteti. To je rezultiralo općim gubitkom kriterija i pomanjkanjem ukusa, a najteže mi je kad nova djela doživim kao omalovažavanje trajnih vrijednosti i svetih uspomena.


*Ne kvarite mi uspomene – stih iz pjesme “Staška” grupe “Parni valjak”

*sintagma E. A. Poea iz priče “Pad kuće Usher”                  

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt