Na prastaroj fotografiji s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, vidim svoju majku u društvu dvaju kolegica s posla: trio stoji na nekom trgu u Budimpešti. Žena u sredini izgleda poput ribe u vodi, natakla je sunčane naočale, oko vrata omotala lisicu, njen samouvjereni osmijeh osvojio je cijeli format, očito je da sindikalni izlet doživljava kao prvi nagovještaj luksuza koji, po dijalektičkom slijedu i političkim obećanjima, uskoro mora nastupiti. Moja mater i druga pratilja vidno su nesigurne u nepoznatom ambijentu, djeluju zabrinuto kao da su slijepe putnice koje su se ugurale, “prošvercale” na putovanje do kojeg im i nije osobito stalo, izgledaju kao da su sobom ponijele i sve svoje brige od kuće. Ovakva kompozicija neizbježno mi nameće neka pitanja, ali mi na njih nudi i odgovore. U ovo vrijeme smanjene pokretljivosti, nesumnjivo će mnogi od nas biti frustrirani, osobito oni kojima je putovanje svojevrstan (pri)vid slobode, značajna aktivnost kojom osmišljavaju svoj život. Međutim, bit će i takvih kojima ovakva promjena okolnosti neće nimalo izmijeniti dosadašnje običaje i navike. Zanemarimo utjecaj medija, literature, filma i turističke propagande, neću istraživati motive koji najveći dio civilizirane populacije gone na putovanja po tuzemstvu i inozemstvu, ali čini mi se da oduvijek postoji sjedilački i nomadski tip čovjeka i da je neke od nas gotovo nemoguće natjerati na prostornu pokretljivost. Prisjećam se zgode otprije dvadesetak godina, kad sam iz rodnog Zagreba preselio u Zagorje, pa pozvao prijatelje s kvarta da me dođu posjetiti u novo prebivalište. Jedan je odbio poziv, objašnjenjem: “Ne mogu, ne mogu nikako, pa ja dobijem putnu groznicu već kad moram tramvajem preko Save!”. Smijehom sam uvažio i prihvatio njegove argumente, svjestan da je ta duboka ukorijenjenost u svoj mikrokozmos posljedica odgoja i odrastanja u određenom miljeu. Sigurni u svom najužem zavičaju, lokalpatriotski nastrojeni i obojeni, takvi ljudi nerado putuju i na putovanja uvijek ponesu i svoje predrasude i komplekse, pa svaki susret s drugačijim podnebljem i drugim kulturama nerijetko doživljavaju kao provokaciju ksenofobnih domaćina. Iz osobnog iskustva znam da istovrsna energija privlači istovrsnu, pa ponijevši sobom negativnu, doista bismo njome mogli i prizvati neugodne događaje. Na put se polazi svjestan svog identiteta, ali otvorena srca, spreman na iznenađenja, na nepoznate nam (re)akcije ljudi i shodno tome, na izuzetne doživljaje. Tvrdokorna ustrajnost u veličanju ljepota i vrlina svog domicila, počesto i nepotrebna arogancija, često nam mogu uskratiti simpatije i gostoljubivost domorodaca, a dovoljno je samo okrenuti ploču i zapitati se kakve bismo mi goste poželjeli. Sjećam se priče o bostonskom mačku iz lektire za neki od nižih razreda osnovne škole: Taj stvor je uporno tvrdio da je bostonska luka najljepša na cijelome svijetu. Izazvane takvim hvalisanjem, mačke koje su stizale brodovima u njegovu luku, nagovorile su ga da se ukrca na neki brod i da upozna i druga pristaništa, pa da onda vidi hoće li ostati pri svojoj tvrdnji. Oplovivši gotovo cijeli svijet, upoznavši mnoge lučke gradove, mačak je prilikom svakog pristajanja ustrajno ponavljao:”Ni ova luka nije ljepša od bostonske!”. Nakon višegodišnje plovidbe, njegov je brod uplovio u još jednu, sasvim običnu luku, a naš je junak opetovano izgovorio svoje. “Hej, budalo, pa ovo je bostonska luka!” nasmijao mu se stari, ofucani mačak s mola njegove rodne luke. Tako i mi možemo nepopustljivo tvrditi da su naše planine i naše Jadransko more najljepši na svijetu, no moram reći da su me prizori s nekih mojih putovanja po drugim zemljama, pa i fascinantni putopisi nekih pustolova viđeni na TV ekranu, ostavili bez daha i naveli da posumnjam u istinitost tvrdnje kojom me “hrane” od malena. Možemo za prirodne ljepote svog zavičaja reći da su nam najdraže, najbliže našem srcu, da nas ispunjavaju nekom posebnom toplinom, ali apsurdno bi bilo, uz tolika poznata i nepoznata nam čuda i zemaljske divote, kategorički ostati pri dogmi “iz udžbenika”. Jedan od mojih omiljenih glazbenika i pjesnika, romantični šansonijer Zvonko Špišić, u svojoj pjesmi “Trešnjevački plac”, genijalnim sarkazmom filozofski je pojednostavio, pojasnio i prenio doživljaje i osjećaje malog čovjeka, “malog putnika”:
Ja sam prešel puno sveta,
videl sam i Trst i Grac,
al’ nitko nema to kaj ima
Trešnjevački plac!
U ovoj prilici, pomišljam i na one ljude koji se, sticajem okolnosti, nikada nisu makli s mjesta u kojem su rođeni i u kom su proveli cijeli život. Osnovni uvjet za putovanje ipak su povoljne materijalne, pa i političke prilike: dobre financijske mogućnosti, život u razvijenoj, demokratskoj sredini po nekim općim mjerilima, takvoj državi koja neće zatvarati svoje granice ili takvoj čijim građanima druge države neće uskraćivati gostoprimstvo, dozvolu za ulaz i boravak. Ne mora svatko imati potrebu za putovanjem, ali svatko bi morao imati pravo na nesmetano putovanje i kretanje. Svu tugu zarobljenosti, prisilnog boravka na jednom mjestu, uza sve ostale obrađene motive i socijalne momente, sjajno je ispisao Dobriša Cesarić u svojoj pjesmi “Vagonaši”: “Umjesto nas putovahu svijetom / Naši stanovi.”.
