Pojavivši se prije tri tjedna u Zagrebu, na promociji “Antologije Jutra poezije 2010. – 2020.”, mogao sam se uvjeriti koliko su nove, izmijenjene prilike, utjecale na posjećenost i na atmosferu u meni dragom, antiknom lokalu “Pod starim krovovima”. Velik broj najavljenih uzvanika i gotovo pa redovitih sudionika tribine, razborito se nije pojavio, a umjesto euforičnih slavljenika – dočekalo me malo društvance zabrađenih, opreznih, zabrinutih pjesnika, pa je događanje, ovaj put, doista imalo karakteristike komornog. Prepun velikih očekivanja, pobojao sam se da urednici ovog izdanja neće primiti dovoljno priznanja i zahvalnosti za svoj samoprijegorni, sustavni rad i trud. Željko Buklijaš i Nikica Krajina, voditelji tribine i Udruge, osvjedočeni ljubitelji i poznavatelji poezije, staloženo su, ali strasno i znalački izabrali pjesnike i pjesme za ovu antologiju. Doduše, kao da traže opravdanje za eventualne manjkavosti i(li) nedosljednosti, urednici; pa i književni teoretičar dr. Tin Lemac, koji je održao uvodno slovo na predstavljanju knjige; prečesto naglašavaju da je prije riječ o panorami nego o antologiji: ipak, neosporna je činjenica da ova publikacija ima izuzetan kulturni značaj. Odabrani autori možda i nisu zastupljeni svojim ponajboljim pjesmama, ali ovaj nam zbornik donosi pregršt vrijednih, predivnih stihova. Ivica Pucar i Alen Šalinović, dvojica glumaca besprijekorne dikcije i upečatljive boje glasa, izražajno su pročitali desetak pjesama iz knjige: svojim su me izborom učvrstili u uvjerenju da je poezija “najjača” onda kad pokušava pojednostaviti stanja, zbivanja i pojave, onda kad “nepoznato pokušava objasniti poznatim”: tada je pitka i prijemčiva, takva da bi se i bez postojanja pisma, lakoćom mogla prenositi usmenom predajom. Prema mom skromnom mišljenju, u poeziji nema mjesta akademizmu. A ovi su interpretatori stimulativno djelovali, svima podigli raspoloženje pa su, po starom dobrom običaju, u drugom dijelu, prisutni pjesnici nadahnuto čitali i govorili svoje pjesme. Mnoge su bile nostalgične, neke pak prepune mračnih slutnji, koje kao da su nagovještavale predstojeći privremeni prekid tribine. Slaba mi je utjeha što su voditelji, za vrijeme zastoja zbog pandemije, dostojanstveno, dostojno i temeljito predstavili svoje postojanje, rad i ovaj posljednji uradak na Hrvatskoj televiziji, u emisiji “Kultura s nogu” te što je Udruga “Jutro poezije” dobila nagradu Donat za kulturni doprinos. Ja sam, čak i tim neredovitim dolascima na tribinu, neizmjerno obogatio svoj duh, dobio potvrdu da su pjesnici jedni drugima najbolja publika i (poticajno) društvo, nadahnuće za nastavak igre riječima. Još u ranom djetinjstvu zanijela me potencijalna čarolija sintakse, mogućnost da se neobičnim sklopovima riječi redefinira svijet, a danas me oduševljava spoznaja da postoji neograničen broj takvih kombinacija. Kroz život me vodi želja da nadvladam siromaštvo jezika i ono ushićenje koje doživljavam kad prepoznajem istomišljenike, one što su takvim pokušajima dospjeli još mnogo dalje od mene. Na njih najčešće nailazim čitajući knjige, ali nekoliko puta pronašao sam ih i na pjesničkim susretima, pa tako i na“Jutrima poezije”. To mi je dovoljan razlog da, do kraja svog životnog vijeka, ostanem poklonikom ovakvih tribina. Na ovoj posljednjoj kojoj sam prisustvovao, svojim me metaforama i metonimijama “izuo” Boris Kvaternik, pjesnik koji je odavno zavrijedio imati objavljenu zbirku. I ne samo jednu.
No na ovakva kulturna događanja nerijetko znaju zalutati i oni koji ne razumiju baš mnogo od onoga što čuju, oni koji smisao vide u nečemu mnogo prizemnijem, oni koji traže objašnjenja i životna rješenja po nekim drugim područjima i mjerilima. Tako se za moj stol nepozvan ugnijezdio postariji gospodin, usamljenik koji je poželio “bistriti politiku” baš za vrijeme umjetničkih deklamacija. Konsterniran tada aktualnim nastupima, “maštovitim” verbalnim konstrukcijama tužnog, frustriranog clowna zasjelog (tek) na počasnu, utješnu funkciju predsjednika hrvatske države, zabrinut zbog narikača i guslara, taj gost lokala koji je poslužio kao filmska kulisa za hram klajnbirgeraja, podsjetio me koliko tragikomičan može biti život malog građanina. To preplašeno biće koje čezne za redom i sigurnošću, a oko sebe vidi samo opasnost i kaos, uzrok vlastitog nesnalaženja i nezadovoljstva uvijek će tražiti i pronaći u drugima i(li) drugačijima. Uvjereno u vlastitu ispravnost, čestitost, moralnost i nadarenost, uvijek će se osjećati nepravedno zakinutim, nedovoljno poštovanim, premalo nagrađenim i nezasluženo neuspješnim. Čak i kad dosegne neko postignuće, takvo će uskogrudno stvorenje ostati nezadovoljno, iskompleksirano i ogorčeno, uvijek spremno krivnju za svoju tešku životnu situaciju prebaciti na loše društveno i državno uređenje, na vladajuće strukture, na bezobzirne, primitivne došljake koji su mu svojim nepotističkim ponašanjem oduzeli svaku mogućnost napredovanja, na ovo(g) ili ono(g)… Povijest nas uči i ovome: ukoliko se društveni problemi umnože i natalože i situacija se zaoštri, eskalira, “hrabrog”, do tad glasnog huškača – malograđanina nikad nećete vidjeti u prvim redovima. Njegov je instrument lumpenproletarijat, talog društva. Još jedna važna osobina filistra jest pomanjkanje ukusa. Kako bi se isti formirao, potreban je otvoren um, spremnost da se uči, istražuje i uspoređuje različito, a kukavni je stvor lijen, nesiguran, isključiv, uronjen u svoje sitne interese i svoju najužu zajednicu, pa hvali i oponaša ono što mu se putem medija servira kao vrijedno, atraktivno, poželjno, prihvatljivo i profinjeno. U pogledu kulture i umjetnosti, nema dovoljno znanja da bi imao svoje mišljenje, pa funkcionira kao snob. U svom sam se vijeku nagledao takvih ljudi, a viđam ih i dan danas, jer to je vječan soj koji neće izumrijeti. Najčešće ga čine stanovnici prigradskih naselja, skorojevići koji bi se silom htjeli “ugurati” u elitu iz centra grada. A i ta “elita”, ti “bogomdani” starosjedioci dugovječnih metropola, prečesto vjeruju da ih njihov pedigre čini boljima od drugih, u toj mjeri da ne moraju osobito raditi na svojoj naobrazbi, pa čak ni razvijati i redovito upražnjavati osnovne higijenske navike. Malograđane sam pronašao i među glazbenicima, kantautorima koji u svaku petu pjesmu ubacuju povik “Hej, ljudi!”, jer izgleda imaju potrebu upozoriti, pozvati ljude da ih saslušaju budući im imaju nešto važno poručiti. No kad čujete čime nas takvi polupjesnici, diletanti i plagijatori žele prosvijetliti, shvatite da, osim nedostatka talenta, pate i od osjećaja manje vrijednosti i pomanjkanja pažnje. Takvi su spremni otići toliko daleko da na rock koncertu pozovu publiku da s njima moli Očenaš, svejedno s kojom nakanom, ne bi li bar nakratko preuzeli ulogu predvodnika krda. Malograđanštinu pronalazim i u nehumanim, homofobnim istupanjima žena i muškaraca, moralizatora koji tobože ustaju u zaštitu svoje i naše obitelji: kad proanaliziram njihovu nedosljednost, farizejstvo, pa i tjelesnu nakaznost koju su marno izgradili (“nabildali” se prekomjernim salom), zaključujem da su duboko nesretni, izmučeni mnogobrojnim kompleksima. Bili bi vrijedni žaljenja kad ne bi bili takva opasnost za ljudska prava i slobode.
Zato s pijetetom, pa i osjećajem trijumfa, tiho slavim dostojanstven i miran odlazak Seana Connerryja, jednog Velikograđanina, glumca karizmatične pojave, lika čije su mi pametne, tople oči, svojim pogledom s filmskog platna, govorile puno više od njegovih replika i monologa. Vjerujem da je duboku starost i blagu smrt u snu, taj čovjek zaslužio svojim životnim djelima.
