Zbog svega što se događa oko nas, u zemlji i u svijetu, povremeno me obuzima beznađe. Kod mene takva razdoblja znaju potrajati, pa mi se tada čini kako više nikada neću napisati ni slova. Kao da se dekompozicija, dekadencija, rastrojstvo našeg svijeta, očituje u tome da se sve dobro što uspijemo doseći, postaviti i predstaviti, obnoć sruši, kao da život želi osporiti i obezvrijediti sva naša nastojanja, pokazati nam da smo samo pijuni prepušteni na milost i nemilost nekim nama nedokučivim silama.
Bilo kako bilo, kod mene je opet nastupila stvaralačka kriza, obamrlost misli, usporenost djelovanja, blokada. Ne mogu reći da zamisli baš uopće ne dolaze, ali teško ih je razvrstati i posložiti u nekakve smislene sklopove. Uvjeren sam da svi koji pišu, dobro poznaju takva stanja. Razdoblja kreativnosti, nevjerojatne, grozničave nervne napetosti, kad ideje naviru takvom silinom da ih ne stižete zapisati, kad vas proganjaju i u snu, pa se uznemireni budite i stavljate ih na papir, naprasno prekinu ovakvi dani, tjedni i mjeseci, kad se osjećate otupjelo, prazno i tromo. Preostaje vam samo strpljivo čekati da vas invencija ponovno posjeti, da zapuhne neki vjetrić koji će oživjeti žar i potpiriti vatru na kojoj ste se nekoć grijali. Malo je onih koji su se uspjeli riješiti kampanjstva i spisateljski talent povezati sa samodisciplinom i redovitim radnim navikama.
Srećom, mi koji pišemo, nadošle uspomene, snove, misli i stihove pohranjujemo u bilježnice, blokiće, na papiriće i u datoteke svojih računala pa se, u ’’sušnim’’ razdobljima, uvijek možemo utješiti uređivanjem nekih tekstova koje imamo na zalihi. Ukoliko smo se uspjeli razračunati s egom, ukrotiti ga i pripitomiti, možemo se čak i nasmijati kad naletimo na neke svoje literarne pokušaje, radove iz nekih dalekih, prošlih, početničkih vremena. S tim već odavno nemam problema. Uvijek primjenjujem istu metodu: pustivši uratke da odleže, vraćam im se s debelim vremenskim i formativnim odmakom. Nakon što mnogo toga još proživim i pročitam, pristupam evaluaciji i verifikaciji napisanog. Bez imalo sentimenta bacam one rukopise koje procijenim kao nevrijedne ili suhoparne, tek ponešto možda prepravim i zadržim, pojmivši da bi se moglo upotrijebiti u novim djelima. Moram reći i da sam izuzetno sretan što sam tek u dobi od pedeset i pet godina dobio priliku objaviti prvu knjigu. Tako se ne trebam stidjeti nekih mladenačkih, nezrelih, javno izloženih radova. Sada mogu reći da ponosno stojim iza svega što sam napisao, ma koliko je mali broj ljudi to čitao ili će tek čitati. U tom pogledu nemam velikih očekivanja, jer knjiga je danas defenestrirana. Suvremeni, tehnologijom opterećeni svijet, doživljajno je, izražajno i kulturološki osiromašio ljude. Teško je razlučiti tko je učitelj ili pravnik, a tko manualni radnik ili poljoprivrednik. Ozbiljno i sistematski ne čita gotovo nitko, pa velika većina ima ozbiljnih poteškoća s artikulacijom svojih misli i osjećaja: nenavikla na proživljavanje fabule, na poistovjećivanje s likovima nekog proznog djela ili na otpor prema njihovom karakteru i ponašanju, na formiranje vlastite kritičke prosudbe, skromnim fondom riječi koji posjeduje, vokabularom koji koristi, plošno opisuje odnose, doživljaje i stvarni svijet oko sebe. Ionako reduciranu, obveznu školsku lektiru, takvi ’’čitatelji’’ upoznaju samo preko skraćenih analiza i sažetaka djela postavljenih na Internet, pa je iluzorno očekivati da ih se, po svršetku školovanja, u njihovo slobodno vrijeme, osim sa zaslonom, vidi i s knjigom u rukama. Na to da bi možda mogli potražiti i pronaći ljepotu i skrivena značenja u poeziji, gotovo da ne vrijedi ni pomišljati. Unatoč zadovoljstvu izdavača nakon nekih nedavno završenih sajmova knjige, moram napomenuti da sam ’’špijunirao’’, prisluškivao i promatrao kupce, pomno pratio što se kupuje, s kojim motivima i argumentima, pa ostajem pri svojoj tvrdnji.
No, Bogu hvala, pisanje ima (i) terapijski učinak, pišemo ponajprije zbog sebe i za sebe. Ipak bismo, ukoliko imamo umjetničkih pretenzija, morali poštovati žanrovske i estetske standarde. A među onim što se danas objavljuje i hvali, nađe se koječega. Veoma rijetko nešto me istinski dotakne i gane, snagom autentične životno – poetske empirije navede da prigodno spominjem i slavim autora. Previše je u nas knjiga u kojima je početničkih, neuspjelih pjesničkih pokušaja. Pjesme, koje za mene to i nisu, natopljene su patetikom gimnazijskih literata, uopćenim i otrcanim formulacijama, jeftinim uzdasima u ispraznoj, iritantnoj repeticiji. Gro naše tiskane proze još je neuvjerljiviji, jer bez upečatljivog sadržaja, nema niti djela. Nije dostatno biti načitan i pismen, treba imati što reći i znati slikovito ispričati priču.
Potraživši suvislo objašnjenje za takav sunovrat domaće književnosti, zaključio sam da je i kod nekih, meni omiljenih autora, također nastupila stvaralačka kriza. Mnogi književnici, opijeni uspjehom svog prethodnog djela, u pomanjkanju nadahnuća i bez samokritičnog kapaciteta, brzopleto posegnu za svojim prvim rukopisima, onima za koje su ostali emotivno vezani, onima od kojih se nikada nisu uspjeli kategorički odlijepiti.
Međutim, možda nemam nikakvog prava prigovarati i zamjerati takvim nepostojanim prozaicima, pjesnicima i pojedinim osnivačima i voditeljima poetskih udruga, jer oni najvjerojatnije i nisu bili vođeni umjetničkim pobudama. Prioritet im je druženje i zabavljanje s ljudima sličnih sklonosti, a vrsnost napisanih i pročitanih pjesama manje važna. Osim toga, ukoliko ljudsko društvo ipak opstane, a jednog dana svijetom zavlada umjetna inteligencija, neće li možda, prema novopostavljenim kibernetičkim parametrima, takav plitki, tobožnji pjesnički izričaj, biti proglašen umjetnošću, a semiološko – sintagmatički napori i dometi na kojima su generacije odgajane, biti odbačeni kao izvještačeni i nepotrebni?
