30/11/2022
Pretraga
Zoran Krstić. Koloomna – NEKA NEZABORAVNA LJETA

Zoran Krstić. Koloomna – NEKA NEZABORAVNA LJETA

In memoriam Krešimir Hlup

Dolaze kiše, magle, a s njima stara misao da je život samo borba za dan više na ovom svijetu. I premda jesen ne donosi samo tjeskobu već budi i mnoštvo lijepih uspomena, ipak su uz ljeto vezana moja najupečatljivija sjećanja. U djetinjstvu i ranoj mladosti, to je bilo vrijeme dugotrajnih školskih praznika, akasnije – predaha između polaganja ispita ili godišnjih odmora od mrskog, nevoljenog posla.

Kako bih mogao zaboraviti bosonoga ljeta provedena u zabačenom planinskom kraju bez asfalta i motornih vozila? Cjelodnevna lutanja brdima i dolinama bez nadzora odraslih, izrodila su veličanstvene pustolovine pa sam, vođen i nošen djetinjim poimanjem svijeta, vrlo često miješao doživljaje iz sna i jave, ne mogavši razlučiti jedne od drugih. Živeći poput Petra Pana i dječaka iz Nigdjezemske, moji drugovi i ja osjećaj gladi umirivali smo voćem i povrćem koga je bilo u izobilju, takoreći na svakom koraku: nitko se od vlasnika nije ni ljutio ukoliko bi nas zatekao na svom posjedu. Izvori pitke, hladne vode, kao da su bili pravilno raspoređeni, pojavili bi se pred nama baš kad je trebalo. Neizbježne dječje svađe riješavale su se gađanjem kamenicama, ali već za sat – dva, čim bi se skorila krv na razbijenim glavama, opet smo zajedno tražili stijenu koju ćemo odvaliti i gurnuti u kanjon rijeke. Na smjenu smo niz brijeg nosili koš za sijeno kojim ćemo loviti ribu, zalijetali se u stado ovaca da bismo izazivali jarosnog ovna i bježali pred njim , birali smo visoko stablo na koje ćemo se popeti ili konja na paši kome ćemo skočiti na leđa. Pri povratku u grad, pred početak nove školske godine, ponašanje sam morao prilagoditi drugačijoj sredini. Ni na cesti ni u školi nije bilo uputno galamiti i dovikivati se, onako kao što sam to nesmetano mogao činiti na seoskim livadama, u šumarcima i na planinskim proplancima. Branje voća s voćaka, uzimanje povrća iz skromnih malih vrtova ili klipova kukuruza s prigradskih njiva, u gradu se smatralo krađom i za to ste mogli dobiti teške batine od ljutitog proizvođača. Za neprimjereno ponašanje slijedile su roditeljske kazne i školski ukori, pa sam utjehu zbog izgubljene slobode potražio u stripovima i knjigama, u čudesnom i čarobnom svijetu literature za djecu.                                                              

Vrlo rano upoznao sam i ljetovanje na moru. Posve prirodno i nesmetano, omiljeni planinski ambijent mijenjao sam vodenim plavetnilom: važno je bilo uživati u prostranstvu, imati širinu i slobodu pogleda i pokreta. Dojmovi i doživljaji stizali su sami od sebe, nizali se i taložili u arhivu mog pamćenja. Spolno sazrijevanje donijelo je i želju za ljubavnim pustolovinama, a na morskoj obali ljeto je bilo prepuno obećanja. No prijatelji i ja najčešće bismo na kraju ostali zakinuti, baš poput onih mladića iz prastarog filma ’’Lito vilovito’’. Ipak, da smo samo mogli, ljetni osjećaj bezbrižnosti i nesputanosti rado bismo nosili cijele godine.

Pamtim i neka ljeta koja sam morao provesti na vrućem zagrebačkom asfaltu, u društvu nesretnika koji nijednom u životu nisu otputovali iz rodnog grada. I ti su dečki bili zaneseni dinamikom ljeta, tražili akciju, spuštali se biciklima niz strme staze šumovitih brežuljaka ponad grada, izvodili vratolomije u sjenovitim parkovima, izazivali sudbinu plivajući u tada opasnim vodama jezera iz koga se vadio šljunak, vješali se na vagone teretnog vlaka koji bi usporio ili stao pred signalnim uređajima u predgrađu.

Vrijeme je teklo, odrastali smo, poneki od nas i sazrijevali, pa su se tako mijenjale i naše ljetne aktivnosti. Ipak, kao što je Arsen poetski rekao u pjesmi Vraćam se tu, ’’za toplu obalu djetinjstva / bili smo vezani k’o čamci / život sav’’. Odselio sam iz rodnog grada, rijetko posjećujem draga mjesta svojih ljetovanja. Svaki put kad se u njih vraćam, pomalo strepim jer me dočekuje neizbježno pitanje ’’Znaš li tko je umro?’’.

Ovo ću ljeto pamtiti po tome što mi je odnijelo jednog od najdražih prijatelja. Kaže se da kad umre jedan čovjek, umire cijeli svemir, a ovog puta to je doista tako. U prilog tome govori golem opus od petstotinjak slika i crteža koje je Krešimir Hlup ostavio iza sebe. Smrt bi se trebala zastidjeti što uzima ljude koji tako ispune svoj život, ali u ovom je slučaju, uspavavši mučenika koji se neizrecivo napatio tijekom svog kratkog vijeka, postupila kao milosrdni anđeo. Na sveznajućem Internetu, na Google-u, mogu se pronaći najrelevantniji podaci o umjetniku, može se saznati da je bio najistaknutiji član alternativne likovne skupine Trešnjevački outsideri, da je osim u domovini, izlagao i prodavao slike i u Francuskoj, čak se može vidjeti i nekoliko Njegovih radova. No mi koji smo imali čast i sreću osobno ga poznavati i s Njim prijateljevati, znamo  kakvim nas je herojstvom i strpljivošću inspirirao, kako nas je posramljivao i hrabrio naš Krešo. Teško, neizlječivo bolestan, sputan, tjelesno hendikepiran od najranije mladosti, živi dokaz da se ne rađamo svi s podjednakim prilikama i mogućnostima, nepokolebljivi nam je momak ponosno pokazao da ni u čemu nije inferioran u odnosu na sve nas zdrave, bezbrižne i obijesne. Baš naprotiv! Dostojanstveno je i smjerno nosio svoj križ, trpio bol, pokorno i ponizno prihvatio svoju sudbinu, pronašao način da skromno i nenametljivo; onako tiho kao što se smijao i govorio; s ponešto gorčine, ali bez osuđivanja, iznese svoje viđenje svijeta. Krešo nikada nije bio čovjek od mnogo riječi (mada je ono malo što bi izgovorio pogađalo ravno ’’u sridu’’): umjesto Njega, o svemu, o Njemu i o nama, o ’’prirodi i društvu’’ govorile su Njegove slike, stvarane filigranskom tehnikom iz koje zrcali Njegova beskrajna životna strpljivost. One nam, svojim živim, intenzivnim koloritom te nadrealnim i nadrealističkim kompozicijama, ispredaju cijele priče, prava su umjetnička ispovijed: otkrivaju nam slikarev anarhistički, nipošto ne i nihilistički svjetonazor. Ja(r)ke,’’brbljave’’ boje govore nam da one smotke koje se povremeno pojavljuju na Njegovim slikama, nisu uvijek bile punjene samo duhanom. Morao je pronaći nekakvo sredstvo, šibicu za potpaljivanje svoje prebogate fantazije, analgetik i stimulans koji će ga utješiti i ohrabriti da, poput Georgesa Moustakija u pjesmi Ma solitude (Moja samoća) prkosno izjavi: ’’Nikada nisam sam sa svojom samoćom. Ona će biti moj posljednji dan, moja družica.’’.

Za oproštaj s prijateljem, prikladnim mi se čine stihovi Miroslava Krleže iz Pjesme mrtvom čovjeku:

…ti pao si i s tobom razdrti su pali

djetinjstva našeg bijeli stjegovi.

Zbog te će mi žalosti i ovo ljeto, sve dok živim i čuvam sjećanja, ostati nezaboravnim. Pamtit ću ga kao što pamtim dane provedene s prijateljima na kamenom platou kraj Save kod Hendrixovog mosta, kao što pamtim miris variva koji stiže iz malih obiteljskih kućica, kao što pamtim slomljen palac pri skakanju po samoborskoj pruzi. Sjećat ću ga se kao što se sjećam razgovora, šutnji i šetnji po onih nekoliko širokih ulica predgrađa koje nam, opustjele i umirene ljetom, s malim gostionicama na uglovima, pružaju iluziju da smo se nekim čudom našli na periferiji Pariza.

Od Krešimira, poklonika i poznavatelja rock ’n’ rolla, mogao bih se oprostiti i stihovima rock sastava Pop mašina, onima iz pjesme Na drumu za haos, snimljene još 1972., dakle sedam godina prije no što je AC/DC objavio svoju pjesmu Highway to hell.

Sve je samo deo jednog kretanja

želja da svemir ostane u nama

da ulica i dalje putuje kroz mozak

jer život je samo drum za haos

Ne zaboravljam ni pokojnu kustosicu i ravnateljicu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, gospođu Nadu Vrkljan-Križić. Ona je samozatajnom samoukom slikaru dala pravu priliku, obradovala nas predstavivši Njegove slike i u inozemstvu, prepoznavši Krešina djela kao originalna i dragocjena.


Krešimir Hlup plovi fantazmagoričnim svjetovima u kojima se miješaju simboli bića i osjećaja s informacijama koje dopiru do njega iz vanjskoga svijeta. Taj vanjski svijet je zastrašujuć i pun zamki, nepravde i nasilja, a komunikacija među ljudima je otežana ili nemoguća. Prvenstveno se radi o gotovo automatskom bilježenju misli i vlastitih duševnih stanja, koje spontano bilježi kao vlastito „stanje toka svijesti“. Slike mu govore o ugroženosti ljudskog bića u suvremenom svijetu kojim neumoljivo haraju bolesti, ratovi, nasilje…i usamljenost ugroženog pojedinca. Slike mu znaju biti nabijene ironijom i samo-ironijom, gdje neštedimice razotkriva najskrivenije tajne fizički krhkog ljudskog bića, razapetog između sna i jave.

Nada Vrkljan-Križić, iz kataloga Galerije Zvonimir, Zagreb, 2002.


Krešimir Hlup dao je izniman doprinos rađanju marginalnog – autsajderskog stvaralaštva u Hrvatskoj. 90-tih godina prošloga stoljeća, Hlup je bio među prvim autsajderima koji su izašli iz sjene i aktivno počeli izlagati. Čitav život živio je povučeno, stvarao u intimi vlastite sobe no njegove su slike govorile umjesto njega samog. One su bile odraz su njegovih duševnih stanja, dojmova iz vanjskoga svijeta, emocija i snova. U našoj Zbirci marginalne umjetnosti deset njegovih radova zauzima posebno mjesto. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi od kojih se posebno ističu Outsideri 2 u MSU, međunarodna izložba Visions et Créations Dissidentes Musée de la Création Franche u Bèglesu i Formula čula u MSU. U MSU je posljednji puta izlagao na izložbi Hvatači snova u studenom 2020 – te.

Pamtiti ćemo ga kao pionira autsajderskog stvaralaštva u nas, a nedostajat će nam njegova fantastična imaginacija i drugačiji pogled na svijet.

MSU, Zagreb

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt