U ove tmurne, maglom zastrte dane, pohode me prisilne misli, flashbackovi, talog prošlosti. Djetinjstvo i mladost, trideset i dvije formativne godine, proživio sam na Trešnjevci, čuvenoj zagrebačkoj četvrti. Najčešće nazivana radničkim naseljem, ‘’Čera’’ nije oskudijevala ljudima iz polusvijeta. Život na kvartu često je bio nemilosrdan i grub, komunikacija u toj zajednici pretežito se odvijala na jedan okrutan, bezobziran način, u kome su akteri istovremeno bili i nasilnici i žrtve. Cinizam, sarkazam, netolerancija, sumnjičavost, nepovjerljivost i neslane šale bijahu svakodnevica, ali eto, Hrvoje Hitrec u svojim “Smogovcima” uspio je idealizirati i takav kvartovski život. Premda sam emotivno vezan za svoj rajon, duboko sam svjestan i svih njegovih mana: mnogi moji poznanici i prijatelji živjeli su i žive u jezivim obiteljskim i materijalnim prilikama, pa njihovo postojanje vrvi obiljem materijala za jedan žestok, naturalistički roman. Na svome sam se kvartu znao susresti s takvom zaostalošću kakvu nisam pronašao ni u najzabitijim selima. Bilo je i takvih stanovnika Trešnjevke, koji za svog života nisu uspjeli posjetiti ni upoznati centar rodnog grada – nisu se pomakli dalje od svog dvorišta. Smatrali su da neprijatelj vreba već u susjednoj četvrti. Takve “muškarčine” nisu se bojale ni najžešćih uličnih okršaja, nisu ih mogle slomiti ni najteže primljene batine, ali “umirale” su već i od najmanje doze teškog fizičkog rada. Te više, manje ili nimalo simpatične bitange, skrivale su ogorčenje svojom društvenom pozicijom, ponosno isticale svoj gubitnički svjetonazor, kao da je sve to njihov izbor, a ne tek naslijeđena ili dodijeljena životna sudbina. Njegovao se negativan stav prema svakoj ambiciji ili društvenom angažmanu: “kvartovska oblomovština” obeshrabrila je i zatrla povelik broj nadarenih ljudi. Ukoliko je netko htio imalo napredovati, najbolje mu je bilo napustiti četvrt, jer bi kvartovski “korektiv” odmah relativizirao i obezvrijedio svako postignuće. U toj sredini nije postojao pojam izvrsnosti, možda se jedino cijenilo nogometno ili šakačko umijeće. Tu i tamo, iz tog bi mulja ipak uspio izroniti poneki umjetnik; književnik, glazbenik ili slikar; ali to mu nimalo ne bi podiglo ugled u njegovoj lokalnoj zajednici. Upravo su zato, prije no bajkoviti “Smogovci”, mom doživljaju (vele)gradskog kvarta daleko bliže, prihvatljivije i uvjerljivije Balenovićeve “Metastaze”, kao i sjajan, istoimeni film scenarista Ognjena Sviličića i redatelja Branka Schmidta, rađen prema tom literarnom predlošku. Ta djela uspješno su oslikala kvartovsku klimu – beznađe, poremećene, izokrenute parametre i sustav “vrijednosti” koji vlada u takvom miljeu. Napuštajući ga, sobom sam nesvjesno ponio i stečeni trešnjevački nihilizam, sumnju u smisao kompletne organizacije društvenih odnosa. Međutim, ponio sam i odluku da u ophođenju s ljudima budem tolerantniji, da svakome priznam pravo da živi onako kako želi, pod uvjetom da ne nanosi zlo drugima. Odlučio sam da prema prijateljima budem iskreniji, otvoreniji i topliji, da ne preuveličavam i ne ismijavam njihove nedostatke. Trudim se biti obziran i obazriv, pazim da ih ne povrijedim nekom izjavom ili gestom. Ipak, moja me impulzivnost ponekad prebaci na stare trase. Ističući mane nekih, po svim mjerilima ljudskosti meni neprihvatljivih javnih osoba, odem predaleko. Uvijek iznova, iznenadi me činjenica da ono što mi je odbojno kod mojih ideoloških protivnika, izaziva moju simpatiju kad su nositelji istih osobina moji poznanici i prijatelji. Takvo neobjektivno, nedosljedno ponašanje opetovano mi dokazuje da nitko od nas nije pozvan suditi, jer naša je percepcija krajnje varljiva i nepouzdana. “Ništa van moje duše” napisao je pokojni Bekim Sejranović na jednom mjestu u svom romanu “Tvoj sin Huckleberry Finn”, htijući naglasiti koliko je važan, ali i isključiv taj naš osobni doživljaj svijeta i (među)ljudskih odnosa. Zato sam donio još jednu, meni važnu odluku: neću, kao dosad, tekstove za ovu kolumnu slati uredništvu prije no sam ih temeljito korigirao, bez da sam dobro promislio o svim mogućim utjecajima na čitatelje našeg portala. Ponekad mi se čini da je i mene preuzela užurbanost i površnost ovog modernog doba, pa me posjeti strah da bih u neki svoj tekst, pjesmu ili priču, mogao ubaciti i nečiju tuđu misao ili sliku, koju sam nesvjesno pokupio. To mi se jednom i dogodilo, ali sam srećom, tu malu “kompilaciju” prepoznao na vrijeme. Dalje; zgrožen irritusom koji se, individualno ili preko nekih udruga, objavljuje na Facebook-u i hrabro naziva poezijom; čvrsto sam odlučio da više na toj mreži neću postaviti niti jednu svoju pjesmu, da ću tek s dvije-tri rečenice prokomentirati ono što iz te naplavine smeća izroni kao kuriozum, kao nešto doista vrijedno. Naposlijetku, neću se uzrujavati zbog kojekakvih nebuloza niti se njima baviti. Uostalom, jesam li ja uopće mjerodavan evaluirati nečije poetske pokušaje kad nisam teoretičar već samo ljubitelj književnosti, kad nastupam tek s pozicije vlastitog ukusa, nemam definiran topos, a svojim objavljenim radovima, spram klasika književnosti “stojim” kao Janko Matko pored Krleže? Ne utvaram li si da, iščitavajući nečije djelo, nepogrešivo mogu procijeniti je li autor počeo čitati već u djetinjstvu, tek u kasnoj mladosti ili pak uopće nije čitao? Ne varam li se kad odrješito zaključujem da je netko pročitao zadanu lektiru, netko samo sažetke, a netko zapeo na školskoj zadaći i nikamo se dalje nije pomaknuo? (Pre)smjelo si uzimam pravo da prosuđujem kako je golem broj voditelja biblioteka, raznoraznih književnih udruga, pa i uredništava časopisa, jedno mimikrično društvo koje pretjeranom aktivnošću uzaludno pokušava sakriti siromaštvo svog vokabulara, manjak naobrazbe, opće kulture i načitanosti. Ne zaobilazim ni mnoge već afirmirane književnike, nezasitne egomane koji galamom, smišljenim ekscesima i “prozirnim” intervjuima, zapravo monovjuima (za koje su sami sebi pisali pitanja), neprestano pokušavaju skrenuti pažnju na sebe. Takvi “svakom loncu poklopci” imaju izraženu potrebu da baš o svakoj dnevno objavljenoj vijesti iznesu svoje mišljenje, da nam otkriju pozadinu događaja, da protestiraju ili optužuju. Donio sam odluku da neću biti takav. Ne želim skrivati svoje neznanje, želim učiti, a ne moram ni imati svoje mišljenje baš o svakom problemu. Mogu saslušati druge, upućenije, procijeniti njihove argumente i onda odlučiti kojem ću se rješenju prikloniti. Ili mogu ostati neutralan, neopredijeljen, van svega. Još i ovo: premda pisanje ima (i) terapeutske svrhe, svoja duševna rastrojstva i neuroze neću pretakati u pjesme, a psovku ću koristiti “namjenski” – razložno, kolokvijalno, kao deskriptivno, a ne osnovno izražajno sredstvo. Onima koji osjećaju drugačije, priznajem pravo da rade po svom: “Ne osuđujte ono što ne razumijete” poručuje svima Bob Dylan. Još šezdesetih godina prošlog stoljeća…
