Neke od mojih poznanika, onih koji čitaju ovu kolumnu, zanimalo je kako to da nikad ne pišem o političkim zbivanjima. Odgovorio sam im da me politika zanima isključivo kao fenomen, da se njome nikada ne bih bavio niti je pratio, poglavito na dnevnoj bazi, jer je ona za mene, baš kako kaže Vedrana Rudan, jedna “nečasna djelatnost”. Nesumnjivo je da postoje idealisti, da ne ulaze svi u politiku s nečasnim namjerama, ali ušavši u kaljužu, prisiljeni su na kompromise, pa se vremenom i sami uprljaju u kompleksnim odnosima. Manifestan prikaz politike dobio sam u samo nekoliko kadrova Grlićevog filma Samo jednom se ljubi: nakon što puku održi vatreni motivacijski govor, nakon što izbaci nekoliko prigodnih parola, revolucionar Tomislav (Miki Manojlović), politički dužnosnik, ostavlja udarnike da obnavljaju uništeno i porušeno, da rade i grade na ubitačnom suncu, a on sjeda u džip i odlazi na kupanje pod predivnim slapovima obližnje rijeke, gdje se zabavlja s prijateljima i osvježava lubenicom.
Svijet politike i političara jedan je okrutan milje, opasna pučina na kojoj nadobudni mornar lako može pasti s plovila, pa i utopiti se ukoliko nije vješt, izdržljiv plivač. Najgore je kad u neumoljivo, olujno more, upadne priprost, mali čovjek, potpuno nesvjestan pogibelji kojoj se izlaže kad se otisne na plovidbu nepoznatim akvatorijem.
U mjestu u kome živim, između ostalog, postoji i servis za popravak bicikala. Vlasnik je majstor svog zanata, čovjek koji će vrhunski odraditi svoj posao, dati vam pravi, dobronamjeran savjet, stručno servisirati, reparirati vaše prometalo i jeftino naplatiti svoje usluge. Marljivim radom zasluženo je stekao i uživao poštovanje klijenata diljem županije, koji su ga zahvalno preporučali znancima i rođacima kao najpouzdanijeg majstora. Međutim, sada je očito da ga takva reputacija i renome nisu činili zadovoljnim, da je čeznuo za prilikom da postane utjecajniji, važniji čimbenik u životu male društvene zajednice, da dobije publicitet za koji je umislio da mu pripada. Kao pisca, odmah me je zaintrigirao naš domaći Viktor Mihajlovič Polesov*, bravar-intelektualac, čovjek koji se pača u sve i svašta, rad bi rješavati sve postojeće i nepostojeće društvene probleme, umjesto da se drži svog zanata. Dišperadun, ridikul koji se protivi nošenju zaštitnih maski u pandemiji; a ne umije artikulirati ni razumno argumentirati svoje motive; mnogima je mogao biti i simpatičan, sve dok stvari nije pokušao istjerati na čistac, prosvijetliti ljude tako da svoje dijete oslobodi “nepravedne” stege i školskih pravila, “nametnutih” od strane nadležnog ministarstva. Nema više smisla o tome mnogo govoriti, nekoliko televizijskih kuća ažurno je pratilo sva ta sad već davno svršena zbivanja. Mene se neugodno dojmio i još me proganja onaj trenutak kada je naizgled bezazleni neposluh mog sugrađanina poprimio karakter političkog djelovanja. To se dogodilo čim je potražio istomišljenike, poigrao se revolucionara koji će srušiti cijeli sustav. Saveznici koje je pronašao, ili su mu se nakalemili, nisu bili nimalo ugodno društvo: arogantni bukači, klerofašisti koji, klasičnom zamjenom teza, svoje nasilne akcije nazivaju svetim činom, a sve neistomišljenike fašistima i sotonistima. Našlo se tu i čudnih potomaka nekadašnjih političkih emigranata, a te individue kao da su se trudile prikazati se baš onakvim likom i djelom kakvim su ih opisivali i time nas pokušavali plašiti nekadašnji vlastodršci u socijalizmu. Cijela se ta bulumenta pozivala na autoritet Boga, iritantno nastupala kao da je ona Bog sam, neki empirej iznad priglupih “poslušnika sila zla”. Buntovnik s početka priče izgledao mi je izgubljen u cijeloj toj halabuci koju je izazvao i kao da mu je laknulo kad su se kameradi ispuhali i povukli, pa je opet ostao sam i mogao prosvjedovati na svoj tihi, uporni, dosadni i neuki način. Što je zapravo imao od jataka? Samo su mu preoteli dio pažnje javnosti, a na prosvjedu u metropoli čak su mu i prezime netočno napisali na transparentu. Epilog je, naravno, bio takav da je rebel morao prihvatiti i pojmiti da je krenuo u unaprijed izgubljenu bitku, jer “svijet je jači”, pa će i posljedice svega, za njega i njegovu obitelj biti takve da će mu znatno otežati život. Mene je učvrstio u uvjerenju da i u mom mikrokozmosu, korak od mene, žive zanimljivi ljudi, koji bi mogli poslužiti kao predložak za likove literarnog djela ili postati protagonistima dokumentarnog filma. Potvrdilo mi se još jednom da je društvo prepuno antagonizama, da se čovjek vrlo lako nađe u (političkom) sporu i sukobu s nekim drugim čim slijepo vjeruje u nešto i nepopustljivo zastupa neko stajalište. Prema mom mišljenju, svaki je fanatizam štetan, opasan i poguban, osim (možda) fanatizma u umjetnosti: ona jedina spaja ljude. Dogovarajući se s urednikom o pisanju za ovaj, sad već mogu reći naš portal, odmah sam se složio s njim da se treba kloniti pisanja o politici i političkim zbivanjima, jer želimo ostati pozitivni i graditi kulturne mostove između književnika u regiji, onih koji pišu pismima, jezicima i narječjima bivših jugoslavenskih republika. Između ostalih razloga, s tom sam namjerom posjećivao i Beogradski sajam knjiga 2018. i 2019. godine, uvjerivši se da je veoma lako pronaći zajednički jezik s onima kojima su umjetnički izričaj, knjiga i čitanje, skoro pa jedini smisao života. Ograničeni vremenom, razgovarali smo i družili se još srdačnije, allegro con brio*. Nadao sam se da će Sajma ove godine biti, izgledalo mi je da postoje uvjeti za održavanje, ali ta je manifestacija ponovno otkazana. Prema mom osobnom mišljenju, koje su mi potvrdili i mnogi poznanici, neki od najvećih izdavača, izgovarajući se pandemijom, tim potezom pokušavaju uništiti male, nezavisne, konkurenciju koja ih ozbiljno ugrožava svojim kvalitetnim izdanjima. Međutim, osim ekonomskih, u ovoj eskalaciji nacionalizma i šovinizma u regiji, ta(kva) odluka ima i političke posljedice: to je još jedno kidanje kulturnih veza, koje su se tek počele ponovno uspostavljati između nekoć zaraćenih naroda i država, onih koje su bile predstavljane na ovom sajmu preko svojih najpoznatijih izdavača i pisaca. Upoznavanje s tuđom kulturom i običajima, prvi je uvjet boljeg razumijevanja, tolerancije i poboljšanja odnosa, a to, čini se, nekome nije u interesu. Srećom, postoji Internet, putem kojeg književnici mogu komunicirati, razmjenjivati radove i mišljenja, objavljivati ih na književnim portalima i u mnogobrojnim kvalitetnim, sjajno koncipiranim tiskanim časopisima, nadajući se da će njihova riječ doprijeti i do onih koji nisu aktivno uključeni u književno stvaralaštvo, do onih koji su (tek) čitatelji, ljubitelji poezije i proze. Svakom pravom piscu, iskrenom, dobronamjernom humanistu, to je temeljna motivacija, istinska težnja i konačna namjera.
*Viktor Mihajlovič Polesov = lik iz romana “Dvanaest stolica” Iljfa i Petrova
*allegro con brio = oznaka tempa u glazbi, brzo, živo, poletno
