29/06/2022
Pretraga
Zoran Krstić. Koloomna – O RATU I UMJETNOSTI (U RATU)

Zoran Krstić. Koloomna – O RATU I UMJETNOSTI (U RATU)

Kad priroda nasrne na čovjeka, okrutna je bez namjere, zato jer su takve zakonitosti njenog postojanja: kad se topi preobilni snijeg, dolazi do poplava, kad se pomiču tektonske ploče, dolazi do potresa, kad se miješaju tople i hladne zračne struje, dolazi do oluja. Međutim, kad čovjek nasrne na čovjeka, to je uvijek s namjerom da ga nadjača, ponizi, povrijedi ili ubije. Nigdje se ne viđa takva posvećenost i predanost uništavanju i proganjanju pripadnika svoje vrste kao kod nas ljudi i to je gotovo neobjašnjivo. Najprihvatljivijom mi se čini teza da su naši davni preci, okusivši meso životinja, pa možda i eksperimentirajući s kanibalizmom, iz mirnih i pitomih sakupljača plodova evoluirali u lovce, ratnike i ubojice. Takvo nam objašnjenje nude i Arthur C. Clarke i Stanley Kubrick na samom početku filma Odiseja u svemiru 2001.. Možda je ona biblijska jabuka, ono zabranjeno voće, zapravo bilo meso koje su naši preci, metaforički prikazani kao Adam i Eva, uveli u svoju prehranu. Upoznavši dobro i zlo, podarili su nam Istočni grijeh, pa se zato i dan danas ponašamo poput Kaina i Abela.

Volio bih da mogu, kao moja pokojna baka, rat i nasilje fatalistički tretirati kao još jednu elementarnu nepogodu, ali nažalost, ništa me tako ne može dirnuti i uznemiriti kao oružani sukob dvaju društvenih zajednica. Pri tome treba biti pošten i priznati da intenzitet mog doživljaja nipošto nije isti kad se ratuje “u mojoj kući, u mom dvorištu, u susjedstvu ili negdje iza sedam gora i sedam mora”. Sućut i empatija uvijek su prisutni, prema svima koji nemaju izbora i protiv svoje volje trpe posljedice upotrebe raznoraznog oružja, ali lagao bih kad bih rekao da su me podjednako onespokojili ratovi u Sloveniji, u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, pa onda bombardiranje Srbije od strane NATO-a ili npr. rat u Vijetnamu, Afganistanu, Iraku i Siriji. Premda je svijet odavno postao globalno selo, riječ rat nema istu težinu ni snagu kad su razaranja daleko od nas: tada poprima pomalo apstraktnu notu. Međutim, nama koji smo neposredno doživjeli i preživjeli barem jedan “nastavak politike drugim sredstvima”, sjećanja na takva upečatljiva zbivanja ipak nikada ne blijede i uvijek ih može aktivirati neki novi sukob. Tako je i sada kad ovaj novi rat u Europi prijeti sigurnosti svijeta. Vratila mi se stara tjeskoba: ponovno je ovdje teško podnošljiv osjećaj beznađa, besmisla i očaja, preispitivanje motiva za ljudsku bešćutnost i okrutnost, uživljavanje i ulazak u mentalni sklop zločinca i žrtve, napadnutog i napadača, vojnika i civila. O tome sam mogao pisati tek onda kad je nastupio mir, nadajući se da ću uvijek moći postupiti onako kako me savjetuje Velizar Jović u autobiografskoj knjizi Vitez sa Zelenog vrha: mudri seljak, sakupljač ljekovitih trava, prenosi poruku svog oca da, u slučaju rata, nikada ne nišani kad puca na vojnika s druge strane, jer i neprijatelju naređuje i tjera ga u bitku njegov komandant. Uglavnom, smatram da je aktivno ili pasivno sudjelovanje u ratu jedno neopisivo traumatično iskustvo, takvo da ne postoji umjetničko djelo koje bi vjerodostojno i plastično prikazalo/prenijelo sav užas ratnih zbivanja. Iako se nakon strašnih svjetskih ratova pomislilo da je čovječanstvu napokon dosta smrti i razaranja, veoma se brzo nastavilo sa starom praksom u vidu izazivanja oružanih sukoba nešto manjih razmjera. Ovdje ne želim ulaziti u objašnjenja čiji i kakvi interesi stoje iza toga, ali danas, u svojim zrelim godinama, napokon sam svjestan da optimizam definitivno više ne boravi u mom svijetu. Ni Isus ni Buda ni Gandhi nisu nas uspjeli preodgojiti ni odvratiti od nasilništva i bratoubojstva, pa to zasigurno neće uspjeti niti bilo kome drugom. Ratova će biti dok god bude ljudske vrste, a s njima i svega onog što nose sa sobom: laži, gluposti, revanšizma, mržnje, svakovrsnog nasilja, slijepog vjerovanja medijima (prvenstveno televiziji)…

Pred ratnim strahotama, kad ljudi samo gledaju kako sačuvati vlastiti život, kad sve naše dotadašnje, svakodnevne brige postaju beznačajne, postavlja se i pitanje smisla umjetničkog stvaranja i djelovanja u takvim prilikama. Mnogi smatraju da su predstave i koncerti nužni za podizanje morala borcima na frontu, da je i u pozadini, na područjima izvan neposrednih ratnih akcija, umjetničkim manifestacijama potrebno nastaviti održavati privid normalnog života, provoditi domoljubnu ili antiratnu propagandu, prkositi neprijatelju, tražiti osobni izlaz iz pakla i tko zna što sve ne. U mom slučaju, za vrijeme rata, nisam se uspijevao osloboditi osjećaja tuge i nespokoja, pa se nisam mogao ni koncentrirati na stvaranje ili uživanje u umjetničkim djelima: osjećao sam kao da je na meni bila izvršena lobotomija, kao da mi je oduzeta jedna relevantna komponenta identiteta. Najuzvišeniji doživljaj koji sam uspio doseći pri susretu s nekim filmovima, predstavama, likovnim djelima ili glazbenim kompozicijama, bila je nostalgija za mirnodopskim uvjetima života. Tako se osjećam i sada, u jeku ovog rata u Ukrajini, “na puškomet od nas”. Dopuštam i respektiram nečiju potrebu da, unatoč ili baš u inat svemu, nastavi s umjetničkim radom, ali kod mene je potpuno ugasla želja, volja i potreba za pisanjem poezije ili proze. Neprestano mi se javljaju slike ljudske patnje, muke po civilima i po vojnicima obaju zaraćenih strana, bude me košmari kao nekoć u djetinjstvu, nakon projekcija jugoslavenskih ratnih, partizanskih filmova. Nastavnici su nas uvjeravali da se upoznavanje djece s užasima rata provodi u edukativne svrhe, zato da bismo u začetku ugasili svaku pomisao na neki budući rat. Ubrzo sam se uvjerio da je to bila potpuna besmislica, jer oni nenasilni i miroljubivi među nama i bez tih odgojnih slika, ne bi imali nikakve želje ni potrebe za ratom niti bi ga mogli spriječiti ni zaustaviti, a oni agresivni, iskompleksirani i izopačeni, u tim su filmovima samo pronašli opravdanje i nadahnuće za vlastite nasilničke, ratne ekshibicije. Čini mi se da u ratu, baš kao i u umjetnosti, nije bitna istina već doživljaj, interpretacija realiteta, a svaki za to raspoloženi akter, različito će nam opisati situaciju. Ujedno, umjetnik-stvaralac, ne može imati isti odnos prema svom uratku kao konzument njegova djela i nikad ne može znati kakvu će reakciju izazvati. Više – manje uvijek je jasno tko je agresor, a tko se brani, ali moja razmišljanja idu mnogo dalje od toga. Pitam se kako se razvila tolika lojalnost svome vođi ili otkuda stiže toliki strah da, ukoliko i ne vjeruješ poglavici (ili ga čak i prezireš), ipak slušaš naredbe, izvršavaš ih i tako mu služiš u pokušaju ostvarenja njegovih častohlepnih zamisli. Razbijam glavu i razmatranjima kako se razvio taj duh slijepe poslušnosti u vojnim postrojbama, kako to da i najgorljiviji protivnici rata, našavši se u borbenoj jedinici na frontu, prestrašeno (na)stupaju sa svima ostalima. Kad se pokrene ratni stroj, pojedinac postaje list kojeg otkida, nosi i baca silna vjetrušina: Tolstoj, Remarque, Krleža i svi ostali koji su pisali o tome, ostaju trajno aktualnim.

Na kraju samo mogu zaključiti da su danas, u vrijeme ‘’Novog feudalizma’’, u vrijeme novih gospodarskih i vojnih pohoda, luckasti, pijani umjetnici mnogo razboritiji od lokalnih i svjetskih vlastodržaca, moćnika, psihopata raznih kalibara. Pa ipak, u vihoru rata i artisti se ponekad izgube i zastrane, izaberu pogrešnu, evidentno zločinačku stranu, te se naposlijetku postavlja pitanje njihove moralne odgovornosti. Mnogi se tada osjećaju pozvani suditi čak i njihovim djelima i interpretacijama, u kojima najčešće nema ni natruhe nekog ideološkog ili moralnog opredjeljivanja. Prvi mi na um padaju veličanstveni pjesnik Ezra Pound i virtuozni prozaik Knut Hamsun, simpatizeri i apologeti fašizma i nacizma. Kao ljudi, potpuno su mi odbojni i neprihvatljivi, ali njihova književna djela nikada ne bih mogao zaobići i odbaciti. Odviše su mi draga, uzvišena i lijepa.       

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt