U svjetlu, bolje rečeno tami najnovijih događaja, ustručavam se bilo što napisati: strahujem da bi se moglo desiti nešto još mnogo strašnije od sveg ovog užasa oko nas, nešto što bi ove moje pisanije učinilo efemernim i posve besmislenim.
Suočeni sa stalnom neizvjesnošću, katkad i posve bespomoćni, veoma često bježimo u nostalgiju, u idiličnost djetinjstva, u nekadašnju lakoću postojanja. Nemali broj mojih poznanika i prijatelja s književne scene, u svojim se posljednjim uratcima prisjeća svojih baka i djedova, brižnih teta i susjeda: evocira toplinu njihova krila, citira njihove mudre izreke koje, u ovim našim vremenima, djeluju kao opomena, dobrohotno upozorenje sveznajućih proroka. Ta ljubav naših starih kao da je bila zaogrnuta plaštem mistike, koja se sasvim izgubila u modernom načinu života. Sve se nastoji objasniti i demistificirati.“Ne postoji ništa što ne postoji” kaže Goran Bare u jednoj pjesmi, jer mi ljudi kao da se neprestano i trudimo tako postaviti stvari: žudimo za tim da ono što je do jučer bilo samo predmetom naše mašte, što prije inauguriramo i inkorporiramo u našu svakodnevicu. Oduvijek mi se čini da su hollywoodski scenaristi i redatelji u sprezi s obavještajno – sigurnosnim službama i agencijama i da nas desetljećima polako pripremaju za tajne koje će nam u pravom trenutku biti otkrivene: za već postojeću, ali još neprimijenjenu novu tehnologiju, za nadolazeće epidemije, za neizbježne prirodne katastrofe, za kontakte s vanzemaljcima. Gotovo sve ono što sam u djetinjstvu gledao u filmovima svrstanim u žanr znanstvene fantastike, ono što mi se činilo nevjerojatnim i nedostižnim, već odavno je dio moje svakodnevice. Ponekad se pitam i jesu li Leonardo da Vinci i Jules Verne doista bili vizionari ili su znanstvenici njihove fantastične zamisli objeručke prigrlili kao smjernice svog istraživačkog puta. A zasigurno nisam izuzetan ni usamljen u mišljenju da su naše spoznajne mogućnosti veoma ograničene i da mojoj osobi gola znanost nikad neće moći dati cjelovita objašnjenja ni potpune, zadovoljavajuće odgovore na sve nedoumice. Uostalom, imam nasušnu potrebu za dozom metafizičkog, za žličicom tajanstva i nedokučivosti, pa su mi živopisne, čarobne bajke svjetskih naroda, čak i u zreloj dobi, omiljena literatura. Zbog toga se pomalo pribojavam da bi uskoro i NASA mogla objaviti, priznati susrete s došljacima iz dalekih galaksija. Neću li tada početi dvojiti jesu li naše legende i mitovi proizvod razigrane mašte ili su potpuno vjerodostojne tvorevine, utemeljene na stvarnim događajima iz daleke prošlosti, osobito takvima gdje se pojavljuju kojekakve nemani i čudovišta? Jer ukoliko je do nas stigao neodoljivi E.T., nije li isto tako moguće da nas je pohodio i ne tako prijateljski nastrojen Alien ili Predator? Takvi su susreti mogli ostati zabilježeni u narodnoj predaji kao slikoviti opis borbe dobra s dotad neviđenim zlom. Sada, u ovim teškim vremenima kad se ljudske patnje i stradanja samo nižu i nadovezuju (napose na našim prostorima), sad kad nam težina postojanja i opstojanja oduzima čak i (crni) humor, ne bih volio ostati i bez didaktičke divote bajke. U osnovi svake takve magične priče leži strah i strahopoštovanje spram nepoznatog i neobjašnjivog, a rezultat je uvijek fascinantan. Zato se nadam da će suhoparnu težnju za egzaktnim kad-tad opet alternirati želja za mističnim, jer se iz takvog doživljaja rađaju hipnotična umjetnička djela. Jednom će proći ova iskušenja, nastupit će neka druga, pa ćemo ova sadašnja preraditi i sagledati s emocionalnim odmakom, s dubokim ožiljcima, ali trijezne glave. Od svojih poznanika koji su sve proživjeli i preživjeli live, protiv svoje volje upražnjavajući metodu vlastite kože, tada očekujem kapitalne priče i(li) romane. Uvjeren sam da će mnogi od njih ipak imati potrebu svoje izuzetno, nedjeljivo i riječima neopisivo iskustvo, pokušati približiti i nama “marginalcima” koji smo sve promatrali i osluškivali sa sigurne udaljenosti. Čovjek je u cjelini, uza sve svoje nedostatke i nesavršenosti, ipak empatično i solidarno biće i veliku većinu ljudi pogađaju tuđe nevolje. Banovina,pogođena i nagrđena katastrofom, potresla je srca svih ljudi dobre volje. No najveći dio njih nije u mogućnosti primjereno priskočiti, pa čak ni (materijalno) pomoći postradalima. Popratni osjećaj nemoći i nelagode jedino bi mogla ukloniti jedna ubrzana, efikasna sanacija, obnova (života) na tom području… ali tlo se i dalje trese i trese… Da mi, neoštećeni, sve ovo ne bismo prebrzo zaboravili kad nevolja prođe, potrebna su nam i nova književna, likovna i filmska ostvarenja na temu ove tragedije. Slobodno bi mogla imati i elemente mita, jer ovdje opet kao da je na djelu borba dobra i zla.
