U našem bolesnom svijetu, “Turizam je bolest” – kategorički tvrdi književnik Žarko Jovanovski i s tim se u potpunosti slažem. Međutim, kad čovjek “boluje” (i) od umjetničke, poetske idiosinkrazije, kad je zasićen ubitačnom klimom i tempom života na kontinentu, promjena okoline, odmor i boravak na morskoj obali postaju mu nasušnom potrebom, a ukoliko se njegov tour odvija unutar njegove domovine i ukoliko posjećuje destinaciju koju već veoma dobro poznaje, postaje upitno može li ga se uopće i nazvati turistom. Umjetnik putuje ne bi li, bar nakratko, povratio djetinju percepciju: onaj znatiželjni, duboko receptivni pogled, koji mu se zamaglio odrastanjem, ulaskom u arenu. Na odmoru se odriče svih (neugodnih) iskustava kako bi opet živio u svijetu čistih ideja, premazuje staru sliku na platnu, nabacuje nove boje i stvara novu kompoziciju. “More diše*”, promatra nas i uz njegovu kantilenu, pod egidom umjetničkog interesa i pod izlikom kurative za svoj marazam i ja sam se posvetio opservaciji ljudi pristiglih na plažu. Očišćen i opravdan nastupajućom andropauzom, slobodan od mladenačkih nagona i poriva, žene nisam (kao nekoć) seksistički svrstavao u kategorije “uh, s ovom istog trena!”, “samo da smo na pustom otoku” ili “niti pijan, nikada i nigdje”, pa ni mušku građu i mišićnu masu nisam uspoređivao sa svojom, već sam proučavao ponašanje ljudi. Mlade obitelji s malom djecom, tek na samom početku svog zasnivanja i postojanja, listom su mi izgledale disfunkcionalne: roditelji neurotični i nekompatibilni, djeca dezorijentirana. Golem broj pretilih ljudi, neovisno o dobi i zemlji iz koje dolaze, opetovano mi je, zorno pokazao da se društvo pretežno okrenulo sjedilačkom načinu života. No malotko je u rukama imao knjigu, a većina je neprestano posezala za mobilnim telefonom. Niti ja na odmoru nisam bio bez telefona i nisam se “probijao” kroz svevremenske, dubokoumne Krležine parenteze, ali bez nekakvog štiva ipak nisam mogao. Izgleda da je ova kampanja kojom se ljude u Hrvatskoj želi nagovoriti, navesti da (više) čitaju, posve utemeljena i poželjna. Naravno da se dosta mladeži našlo i na terenima za odbojku na pijesku, ali ono što me osupnulo bila je neobična pojava da se sportska nadmetanja odvijaju u gotovo potpunoj tišini, bez radosne cike i proslave osvojenog poena, baš kao da se ne upražnjavaju zbog zabave nego mehanički, samo da bi se utreniralo, izgradilo tijelo po zadanim, općeprihvaćenim parametrima koje nameću mediji. Nekoliko sam se puta zapitao ne cjepidlačim li, ne “prdim li” i ne zanovijetam kao novajlija u predvorju starosti, ali usmjerivši pažnju na stariji naraštaj kupača, (barem zasad) nisam se pronašao (ni) u njihovoj mrzovolji i usporenosti. Uostalom, za svoju divergenciju, svjetonazorsko nepripadanje najvećem dijelu svoje generacije, potvrdu sam dobio već pri večernjem izlasku, uzaludno tražeći zabavu jer zanosno, luminozno turističko mjesto; nekoć poznato kao grad glazbe; opustjelo je, zamrlo, zamračilo se, utihlo već u dvadeset i tri sata uvečer, a za tu preobrazbu u “kokošinjac”, najzaslužniji su moji vršnjaci, koji su se uželjeli mirnog sna u jeku turističke sezone. Tako mi je preostalo uživati uzvišenost mediteranske prirode, liječiti svoj otrovani organizam najzdravijom hranom na svijetu i krijepiti se snom u hladu dostojanstvenih arhona – borova. Buđenje iz poslijepodnevnog drijemeža, kao i uvijek, bilo bi popraćeno mrzovoljom, pa i tjeskobom, poglavito kad bih pomislio na sve one ružne stvari koje me čekaju pri povratku u kraj u kome trenutno(?!?), već dvadeset godina živim. Prvih nekoliko ljeta po svom preseljenju iz Zagreba, doživljavao sam ga kao “hrvatsku Toscanu”, kao pitoresknu pokrajinu marljivih, gostoljubivih ljudi vedra duha. Predmeti, bića i pojave možda i nisu takve kakve se nama, svakome ponaosob, čine, ali naš nam je doživljaj jedini relevantan. S promjenom životnih prilika, s neprestanom borbom za golu egzistenciju, izmijenila se i moja percepcija. Ne volim uopćavati, ali sada mi se čini da kapitalizam za svoj razvoj i opstojanje nije mogao naći plodnije tlo od te male županije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj: gro njenog pučanstva posvećen je (samo) stjecanju i gomilanju materijalnih dobara u “najboljoj” kompetitivnoj maniri, garniranoj kičastim ekshibicionizmom i malicijom prema “uspješnijima”. Unatoč mukotrpnoj, ispraznoj svakodnevici, takav se način života lokalpatriotski glorificira kao najbolji i najpoželjniji, a ksenofobija i rasizam prema stranoj radnoj snazi, koja se zbog iseljavanja domaće uvozi čak i iz azijskih zemalja, uobičajene su pojave. Duhovni život svodi se na proslave stjecanja crkvenih sakramenata, a kulturno-zabavni na tancanje pod šatorima i na proštenjima prigodom dana općine ili sveca zaštitnika mjesta. Najveći kulturni domet najčešće je nastup prangijaša iz lokalne kuburaške udruge, sve u živopisnim, originalnim odorama. Možda ni drugdje nije drugačije i možda se ni u primorskim mjestima nisu makli dalje od “Ribarske noći”, ali moje biće (opet) vapi za selidbom i promjenom životne sredine, a jadranska mu obala trenutno djeluje kao najprivlačnije prebivalište. Osobni doživljaji s odmora ne moraju vjerodostojno oslikavati društvenu svakodnevicu no ljekovitost morskog zraka i klime u mom je slučaju neupitna. Dobre sam prijatelje, stjecajem životnih okolnosti, bez ičije krivice, “izgubio duž puta”, kako kaže Bob Marley u jednoj svojoj pjesmi. Djeca su odrasla i pošla svojim putem, mirovina se bliži, pa me ništa čvrsto ne drži na mjestu na koje se vraćam s putovanja. Nikada nisam uspio razviti osjećaj pripadnosti nekoj društvenoj skupini ni po kakvoj osnovi, a i draga mjesta mog djetinjstva izmijenila su se do neprepoznatljivosti: zato mi je svaki odlazak na put veselje praćeno nestrpljivošću da se krene, a svako vrijeme povratka traumatičan, žalostiv trenutak. “Traže da se opredijelim,/ odaberem govor, zemlju, zastavu,/ a moja zemlja je tamo/ gdje podignem svoj šator” napisao sam u tekstu za glazbu rock sastava “Pesji kaput”, davne 1989. godine i do danas nisam promijenio mišljenje. Međutim, na moju sreću, osim nastavka stresnog posla, povratak u boravište i oproštaj s ljetom znači i nastavak održavanja raznoraznih književnih manifestacija u ne tako udaljenom gradu Zagrebu, druženja koja su bila zaustavljena tijekom sezone godišnjih odmora. Pored kulturno – prosvjetiteljske, takva događanja imaju i važnu socijalnu komponentu, jer (i) osamljenim, obeščašćenim i neshvaćenim marginalcima daju kratkotrajnu utjehu i osjećaj prihvaćenosti i razumijevanja. Danas, kad smo izbombardirani gomilom (dez)informacija što razdvajaju i dijele ljude, potrebna su i dobrodošla utočišta na kojima se okupljamo oko lijepe riječi kao oko tople, blistave vatre. Mišlju i riječju putuje se najbrže i najdalje. Biblija, u proslovu jednog evanđelja, tvrdi da u početku bijaše riječ, a ja sam uvjeren da će riječ zasigurno biti i na svršetku svijeta.
*stih iz pjesme Z. Jelenkovića “Opet zvone stara zvona”
