Najprije je, u drugoj polovici siječnja, od rijetke zarazne bolesti, preminula naša poznata glumica. Nikada (se) nisam definitivno, čvrsto odlučio hoću li je zvati velikom umjetnicom ili ne. Najuvjerljivija mi je bila kad sam je gledao u kazalištu, ali i tamo je znala odlutati u manirizam. Na filmu mi je bila neujednačena, nestabilna, ali kamera ju je voljela: možda nije u svakom filmu napravila dobar posao, ali svaki je film u kojem se pojavljuje, gledljiv i prijemčiv. Paradoksalno mi je da je Zlatnu arenu za glavnu ulogu dobila igrajući seljanku iz crnogorskih planina, jer bila je izrazito urbani tip žene: uostalom, u tom filmu ime svog sela izgovara tako da glas đ, koji se u tom toponimu pojavljuje dva puta, izgovara kao prava Zagrepčanka – kao neki međuglas između đ i dž. Čini mi se, sva je bila ambivalentna, razapeta između krajnosti. U osamdesetim godinama prošlog vijeka, mi, njeni mladi sugrađani, često smo je viđali na nekim popularnim mjestima, balansirali na rubu zaljubljivanja. Neobične su bile njene mijene, jer katkad je djelovala krhko i ranjivo, a katkad veoma samouvjereno i odlučno. Kao da su joj divljali i hormoni: jednom bi izgledala nevjerojatno ljupko i ženstveno, a već drugi put grubo i muškobanjasto. No, moram upotrijebiti tu otrcanu riječ, bila je izuzetno karizmatična osoba. O njenoj ljudskoj veličini i čovjekoljublju ne treba dvojiti: u njenu umjetničku i humanističku ostavštinu ubrajam i pismo svom rodnom gradu.
Između dviju smrti, ugnijezdilo se Valentinovo. Prevelik je broj mojih poznanika i prijatelja, usamljenika, koji su ispucali svoje slomljeno srce daleko u aut, izvan igrališta: oni nemaju volje ni potrebe slaviti Dan zaljubljenih. Ni mnogi od onih sretnijih, koji su pronašli ljubav i razumijevanje, ne drže mnogo do tog dana, jer oni svoju ljubav upražnjavaju, pokazuju i dokazuju svakodnevno. I meni je način na koji se obilježava Valentinovo, prije profanacija no glorifikacija ljubavi. Ipak, toga se dana prisjećam svih djevojaka i žena u koje sam bio zaljubljen, onih koje sam volio, pa čak i onih s kojima sam vodio ljubav bez ljubavi.
“To all the girls I’ve loved before (Svim djevojkama koje sam nekoć volio)
To all the girls who cares for me (Svim onima koje brinule su za me)
Who filled my nights with ecstasy (Učinile mi noći zanosnim)”
pjevaju Willie Nelson i Julio Iglesias u duetu, a taj mi se sentimentalni pjesmuljak čini posve prigodnim za prelistavanje ljubavnih uspomena.
Neke od mojih ljubavi odavno su već promijenile svijetom, to mi je indikator da sam nakupio nezanemariv broj godina. No želja za prihvaćanjem i ljubavlju, čovjeka ne napušta do smrti, pa ni ja nisam izuzetak. Jedna od najdražih knjiga svakako mi je “Jules i Jim”, neobičan, izuzetno slobodouman roman o ljubavi i prijateljstvu. Napisao ga je Henri-Pierre Roche, u dobi od sedamdeset i četiri godine. Volio bih i sam ostati mlad poput svog književnog uzora. Ili barem dostojanstveno nositi svoju starost, onako poput likova iz Sorrentinovih filmova. Uskočiti u neki od onih predivnih plavih bazena, koji su u radnji njegovih priča uvijek ambijent katarze, suočavanja sa samim sobom, pa onda tako (pr)očišćen čekati neizbježan kraj.
Kantautor koji je nedavno napustio (životnu) pozornicu, za mene je bio Čovjek koji je mirno mogao živjeti sa sobom. Prvi sam ga put istinski doživio krajem sedamdesetih, na ozbiljnijim počecima njegove karijere. Imao sam tu sreću da mi se prva ljubav vremenski poklopila s objavljivanjem njegove singl ploče na kojoj pjeva o svom iskustvu, pa sam se “rastopio” prepoznavši se u naivnom, bezbrižnom dječaku koga iznenađuju i mijenjaju dotad nepoznati osjećaji: prve dvije strofe i refren vjerodostojno su opisali moj doživljaj. I u krizi odrastanja, nevoljkom napuštanju djetinjstva, iskusniji momak darovao mi je pjesmu kojom poručuje da će i on zauvijek žaliti za tom “toplom obalom”. Onda dolazi period mog buntovnog mladalaštva, vrijeme u kojem smo moji prijatelji i ja potražili neke druge autoritete od onih koje nam je pokušavala nametnuti naša društvena zajednica. No moj dotadašnji “mentor” postaje mi dalekim, jer kao pravovjerni Titov omladinac, objavljuje jednu pjesmu kao zakletvu, potvrdu lojalnosti autoritarnom sistemu. Doživljavao sam je kao opravdavanje pred tada svemoćnom boračkom organizacijom pobjednika iz Drugog svjetskog rata, onom koja se postavila za vrhovnu moralnu vertikalu društva i prozivala mladež zbog nekih životnih izbora i stilova, koji tim veteranima nisu bili po volji. Kad na youtube-u iskopam tu pjesmu, topli glas pjevača i dan danas mi govori da svoje stihove interpretira s iskrenim uvjerenjem i zanosom, pa ga ni u ono vrijeme nisam mogao osuđivati. Jedino se nisam mogao načuditi njegovoj naivnosti: mi promućurniji, u nepogrešivost vođe i partije, u dogme kojima su nam uporno prali mozak, posumnjali smo još u šestom razredu osnovne škole. Kantautor ipak i dalje ostaje “na liniji”, pa čak i “glumi samog sebe” u TV seriji koja idealizira vojnu obuku i drugarstvo u armiji tadašnje države, a to nimalo nije prijalo mom tadašnjem i današnjem svjetonazoru. Već godinu dana nakon emitiranja serije i ja sam se našao u vojnoj odori. Ne poričem da je bilo nezaboravnih dogodovština i humora za dva života: skupljene u gomilu, kulturološke i socijalne razlike rezultirale su nadrealističnim situacijama. Ipak, pamtim i teško podnošljiv dril i torturu, demagogiju i svakodnevnu indoktrinaciju, kojom se ročnike nastojalo uvjeriti u nužnost postojanja hijerarhije i subordinacije, u važnost vojne organizacije kao anđela čuvara društvene jednakosti, garanta mira i opstanka sistema. No nikad nisam posumnjao u prostodušnost i dobronamjernost mornara iz ravnice. Njegovi povremeni pokušaji stvaranja nekih štos pjesmica, koncerti koncipirani poput radio emisije “Veselo veče” (dva, tri glazbena broja pa onda skeč ili vic), njegov arhaični humor na tragu humorističnih TV emisija Radivoja Lole Đukića s kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, i meni i mnogima drugima mogli su biti neopisivo iritantni, ali su; istovremeno; otkrivali jednu blagu, pomirljivu narav autora, jednog dobricu koji zna da je društvo prepuno anomalija, no ipak vjeruje da se sve može popraviti i urediti. Uvijek je nastupao kao jedan kulturan, staložen čovjek, pobornik i promicatelj civiliziranog, slow motion života mnogonacionalne, ali istinski, a ne samo proklamirano tolerantne panonske pokrajine. Trudio se izigravati mangupa, frajera, ali bio je (samo) dobar dečko. Uvijek me razoružavao svojom romantičnošću, pjesmama koje kao da su govorile o ljubavima i događajima iz vremena naših djedova i baka, a i kod mene su budile neke najskrivenije, uzvišene osjećaje. Kod ljubavnih raskida, u trenucima mazohističkog prekapanja po vlastitoj nutrini, za tugovanje i opijanje nije bilo bolje pjesmarice od nekog albuma Kralja patetike. Pomagao je ljudima da otkriju ljepotu u sebi, da se otvore i prepuste osjećajima koje svi možemo pronaći i njegovati. Mnogi ga (i) nisu voljeli, upravo zato jer su stisnuli i zatvorili srca, ogradili se zidom cinizma i zabranili si svaku sentimentalnost. Neposredno prije početka ovog posljednjeg rata na našim prostorima, uzaludno je pokušavao odvratiti ljude od primitivizma, čak ih uvjeriti da zadrže stari sustav vrijednosti, nekakav red koji nije idealan, ali je u datim okolnostima bolji od bilo čega drugog. Nastupao je idealistički i vizionarski, ponekad je bilo potresno promatrati ga kako se grčevito trudi zaustaviti neumoljivi kotač povijesti. Uredno je pratio dnevnopolitička zbivanja, a kad je napravio zezatorsku pjesmu u najboljoj satiričnoj maniri, brzina odvijanja promjena preko noći ju je učinila zastarjelom, odmah po objavljivanju. U tjeskobnim ratnim vremenima, u nastojanjima da se nekako preživi još jedan dan, zaboravio sam na glazbu i poeziju. A onda mi je u ruke, sasvim slučajno, došla snimka s koncerta u Beogradu na kojem jedan razočarani, nekoć režimski umjetnik, svjestan svojih zabluda, odbacuje sve postulate nekadašnje vjere: najprije se odriče vojske koja je otkrila svoj stvarni, zločinački karakter, zatim otvoreno osuđuje novog, psihopatski krvoločnog tiranina i njegove vojne poduhvate, pa još i hrabro poziva na otpor primitivcima, a kao alternativu nudi ljubav, razum i toleranciju. Njegov nastup vratio mi je nadu, vjeru da će poslije rata (opet) biti (i) razboritih, dobronamjernih ljudi. Potvrdio mi je da se nisam prevario kad sam u kantautoru već i prije prepoznao čovjeka dobre volje, takvoga koji će u sudbonosnim trenucima odlučno stati na stranu Dobra. Nije važno što sam ga kasnije često znao okvalificirati vrhunskim zanatlijom, majstorom koji je pronašao kliše po kojem će neumorno štancati pjesme s uvijek istim, provjerenim temama i motivima. Nije važno što sam smatrao da su mu nastupi sve slabiji i zamorniji, da previše priča, a premalo pjeva, da ga je možda vrijeme pregazilo. Sve u svemu, i on se mijenjao, ali uvijek je bio i ostao isti: pošten prema sebi. Mnogi od nas su se, izgleda, mijenjali i nepovratno promijenili. A što povezuje naizgled veoma različite živote Mire i Đoleta? Prema mom slobodnom mišljenju i uvjerenju, ni Ona ni On nisu bili umjetnici najvećeg kalibra, ali bili su veliki LJUDI, takvi koji su značajno utjecali na živote ljudi u svom okruženju: u najtežim, najgorim vremenima, opredijelili su se za ljubav umjesto mržnje, za razum umjesto ludila, za oprost umjesto revanšizma, za osobnost umjesto identifikacije s masom, za Muze umjesto topova.
