04/08/2021
Pretraga
Zoran Krstić. Koloomna – Priroda je vječnost, čovjek je trenutak!

Zoran Krstić. Koloomna – Priroda je vječnost, čovjek je trenutak!

Nedavno sam, čisteći zapuštenu kuću mog pokojnog oca i teško oboljele majke; puneći vreće za smeće i kartonske kutije gomilom uspomena i ukrasnih predmeta, neupotrebljenim posuđem i malim kućanskim aparatima, odvajajući plastiku, metal, papir i tekstil; egzaktno pojmio koliko smo se, modernim načinom života, opteretili predmetima i udaljili, otuđili od prirode. Kad mi je umrla baka, bio sam poželio napisati joj eulogiju. Zadivljeno bih naglasio da se za njom nije imalo što čistiti: živjela je jednostavno i skromno, bavila se tradicionalnom, ekološkom poljoprivredom bez upotrebe strojeva, pesticida i umjetnih gnojiva, odjeću i suđe prala je na ruke i nikad nije gomilala nepotrebne stvari. Iza nje nije ostalo baš nikakvog anorganskog otpada. Po nekim civilizacijskim mjerilima, živjela je u zaostalom selu, koje je vodu i struju uvelo u kuće tek krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Boraveći kod nje preko ljeta, za vrijeme školskih praznika, primijetio sam da su baka i njeni suseljani zadržali mnoštvo poganskih običaja, koji nimalo nisu naškodili njihovoj humanosti i duhovnosti, nego baš naprotiv: pomogli su im da je sačuvaju. Poput Ivane Brlić Mažuranić, svojim su me pričama upoznavali sa slavenskim panteonom, pojašnjavali mi koliko smo duboko bili uronjeni u prirodu dok nismo prihvatili kršćanski svjetonazor i kulturu te blagodeti industrijsko – tehnološkog razvoja. Seoska starež nepokolebljivo je prkosila, nepopustljivo se odupirala tehnološkim pomagalima i novicama, tvrdoglavo je nastavljala svoj mukotrpni put, pa se mladež odmetnula u gradove, u potrazi za lagodnijim životom. Sada, kad se šefovi svih švorc država u regiji natječu u privlačenju stranih ulagača; ugošćavajući najprljaviju industriju i odlagače najotrovnijeg otpada, kad se okreću najštetnijim, najružnijim načinima dobivanja i osiguranja energije; odlutali seljaci i mi, njihovi osviješteni potomci, bunimo se protiv zagađivanja i pustošenja prirode. Često vidim da su borci protiv ekocida odjeveni u odjeću s potpisom, na nosu su im trendsetterske naočale za sunce. Pojedini članovi udruga za zaštitu životinja, redom vegetarijanci i vegani, marširaju u skupim cipelama od najfinije obrađene životinjske kože. Naši političari, vlastodršci, farizeji nad farizejima, oni kojima je vlastiti interes uvijek prije općeg, drznuli su se zaštitnike prirode nazvati licemjerima. Najgore je što su, ovoga puta, barem djelomično u pravu jer, da bismo ponovo postali i bili pravim prijateljima prirode, morali bismo početi živjeti poput Amiša, odreći se gotovo svega: naših automobila, centralnog grijanja, televizora, računala, telefona, glačala, perilica rublja i posuđa itd., itd. Ne vjerujem da bi se neki značajan broj ljudi odvažio na tako nešto, na dulje se vrijeme, ili trajno, odrekao cjelokupnog komfora, medicinske i socijalne zaštite koju uživa. Ipak, ovog zluradog, pakosnog starkelju tješi jedna činjenica. Priroda je vječna, a mi smo prolazni, kratkotrajni. Umišljeni, nerazumni i sebični kakvi jesmo, pomišljamo da bismo mogli uništiti svoj planet. Smiješno. Možemo posjeći sve šume, zagaditi sva mora, jezera, rijeke i izvore, onečistiti zrak, istrijebiti sve do jedne životinjske vrste no time ćemo uništiti samo sebe: priroda ima vremena napretek, ona će se poslije našeg nestanka oporaviti i obnoviti, krenuti ispočetka, istim ili nekim drugim putem. Vrijeme našeg postojanja kao vrste neumitno ističe, jer natrag više ne možemo. “Nema nazad s ovog puta” pjevao je pokojni Oliver Dragojević, doduše – u nekom sasvim drugom kontekstu. Mnogi se nadaju da će ubrzani razvoj znanosti već pronaći neko rješenje za nas. Ne vjerujem. Pogonsko gorivo za znanstvena istraživanja je novac, a onima koji ga ulažu jedino je na umu kako ga oploditi, okoristiti se otkrićima za daljnje nesavjesno bogaćenje. Danas je na djelu poseban tip egoizma, jer ne razmišlja se više “Baš me briga za druge, važno da je meni dobro” nego “Ono što je dobro za mene, dobro je i za sve (druge)”: profiteri cijelom svijetu nameću svoju nezajažljivost kao ideal, uvjereni da svakoga mogu kupiti mrvicama sa stola. No profit na račun devastiranja prirode nije dobar ni za koga, pa ni za njih i njihove potomke. Poput imperijalista, kolonizatora koji su domoroce, Indijance, privukli i obrlatili šarenim perlicama i ogledalcima, i nas su moderni imperijalisti kupili komforom. To nam je produžilo život, ali nas učinilo krhkijim, osjetljivijim i gadljivim prema nekim uobičajenim pojavama u prirodi. Velikoj većini pripadnika novih, blaziranih generacija, (su)život s prirodom kao da ništa ne znači, jer oni su zatočeni u svom hermetičnom, računalnom, virtualnom svijetu. Tako ispada da je priroda, osim biolozima, najvažnija pjesnicima, tim vječitim istraživačima duhovnosti: da bi nam prenijeli, približili svoj doživljaj epifanije, najčešće će posegnuti za slikama i pojavama iz prirode. Jedan dio mojih poznanika i prijatelja s književne scene njeguje svoje vrtove, cvjetnjake i voćnjake, drugi zaneseno pješači, pliva i planinari divljom, netaknutom prirodom, dok onaj treći dio, rođen na selu, obilazi stari zavičaj, sveta mjesta svog djetinjstva… Razumijemo se, jer živimo po načelu “nije sretan tko puno ima, sretan je onaj tko malo treba”… A sve što nam je bilo potrebno, kao i sva druga živa bića na Zemlji, dobili smo odmah pri svom postanku.                   

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt