Oduvijek sam mislio i osjećao da je umjetniku, zbog nadahnuća, skupljanja dojmova i iskustva, nužno putovati. Na putovanju najbolje upoznaješ sebe, poučio me poljski pisac Stanislav Dygat svojim romanom ”Putovanje”. Stjecajem povoljnih okolnosti, u posljednje sam vrijeme opet imao priliku češće ići na put. ”Učinio sam posjet” nekim gradovima i krajevima koje sam htio vidjeti još u mladosti ili, ne manje važno, ponovo pohodio neke kojih se maglovito sjećam kroz slike iz djetinjstva. Rijetko čovjek dobije priliku za ”popravni ispit” i u novom se pokušaju sve odvija na neki sasvim sporiji, ”utješni” način. Prisjećam se filma ceste ”Ko to tamo peva”, scene u kojoj Pevac, lik kojeg tumači Dragan Nikolić, zavodi Mladu, koju glumi Neda Arnerić. Plešući s njom na livadi kraj autobusa, znalački joj govori: ”Život, ljubav, to ti je k’o pesma. Ako ne legne u pravom trenutku, kao da je i nema”.
Neosporno je da u ovim zrelim godinama drukčije percipiram stvari i pojave nego u impulzivnim dvadesetim ili tridesetim: o tome koliko se izmijenio način cjelokupnog društvenog i mog vlastitog života, koliko su evoluirale misaone pretpostavke koje navode na zaključke, suvišno je govoriti. Intenzitet ”protrčavanja” kroz ulice i trgove sada je umjereniji, a opažaj temeljitiji. Žarište je na arhitektonskim, povijesnim i umjetničkim znamenitostima, ali moram biti pošten i reći da mi ponekad nedostaje ona mladenačka energija i ”ludilo” koje me danonoćno nosi u provod, u doživljaje dostojne da ih se pretoči u legendu. Sada kad poput japanskog turista svaki čas vadim mobitel iz džepa i marno pokušavam dokumentirati neuhvatljivi trenutak, prisjećam se obijesnog smijeha, divlje galame i duhovitih dijaloga svojih prijatelja i poznanika, negdašnjih suputnika. No previše je ”bisera” izgubljeno i zaboravljeno. Ostaje mi neizmjeran žal što se nisam pravodobno dosjetio da ih zapisujem u nekakav notes ili, još bolje, da ih prepričavam dnevniku koji sam tada mogao i trebao voditi. To bi mi sada bila dragocjena kronotaksa, građa za prozna djela, temelj na kojem bih mogao komponirati gomilu kratkih priča, graditi fabulu i zaplet nekoliko romana. Ovako prečesto zapinjem, mučim se, tražim uvjerljive, životne, jake riječi i djela koja bih pripisao svojim junacima. Nekoć sam oko sebe imao cijelu bulumentu čudaka i oriđinala koja me obilno darivala bogatim koloritom života, miješala žive i zagasite tonove, socijalnom inteligencijom kompenzirajući manjak naobrazbe.
Svoj prvi roman, pripovijest o sukobu kauboja i Indijanaca, počeo sam pisati u dobi od deset godina. Premda sam cijelu radnju već imao u glavi, zapeo sam poslije nekoliko napisanih stranica, pa malodušno odustao. Do danas, započeo sam pisati još tri ili četiri romana, a dovršio i objavio svega jedan. Premda mi se, kad postavim i razradim početnu ideju, predstojeći posao pisanja učini samo kao stvar čiste tehnike, moj roman u nastajanju najčešće se pretvara u ”roman u nestajanju”. Kako vrijeme prolazi, sve mi se teže vratiti započetom rukopisu, jednakim žarom nastaviti nizati opise i dijaloge, nepokolebljivo ”tkati i istkati tapiseriju”, jer ipak ”željezo se kuje dok je vruće”. Mogu se izvlačiti, izgovarati da mi posao kojim osiguravam egzistenciju oduzima dragocjeno vrijeme, da mi moji hobiji, obiteljska druženja i obveze otkidaju mnogobrojne sate slobodnog vremena, ali to bi bilo nepošteno prema sebi i drugima. Istina je da mi nedostaje upornosti, izdržljivosti i predanosti da, nakon žestokog starta, istrčim cijelu stazu i završim utrku. Ipak, ne gubim nadu da ću zadržati tjelesno i mentalno zdravlje, pa u mirovini napokon uspjeti napisati jedan opsežni pikarski roman, oslikati jedan život koji ironizira i osporava i religijski i znanstveni pogled na svijet. Djelo u duhu magijskog realizma trebalo bi pojasniti zašto glavni junak neprestano ide nekim svojim putem, odbacujući dogme i fizikalne zakone, zašto ga, kao umjetnika, više privlači sve ono misteriozno, nedokučivo, neobjašnjivo. Vlastito iskustvo pomoglo bi mi u literarnoj konsideraciji životnih propusta, neprepoznavanja prilika, nedovršavanja započetih pothvata, odustajanja na pola puta ili čak pred samim ciljem. Namjera mi je sastaviti književni kaleidoskop, zabavljati se dok pišem, a nadam se, zabaviti i čitatelja. Ako ne završim što sam naumio, pridružit ću se nemalom broju onih koji puno pričaju, a malo rade: za njima ostaju započete, nikada do kraja sagrađene kuće, napuštene škole i nesvršeni fakulteti, propale tvrtke i razvrgnuti brakovi, slupani automobili.
”Zašto bih uopće i pisao?” ponekad se pitam, a onda nađem odgovor. Svijeta kojeg sam tražio, onog koji bi mi bio prihvatljiv, koga sam na trenutke možda čak i viđao oko sebe, sada zasigurno više nema. Ne uspijevam se pronaći u ”vrijednostima” koje su prevladale. Gomila plitkih i površnih ljudi, pomahnitalih od silnih blagodati i postignuća tehnološko – potrošačke civilizacije, toli je predvidljiva i zamorna kroz sve oblike svog rada i zabave. Sveopći neukus žestoko se razmahao, ispraznost caruje, pa mi ne preostaje drugo nego skloniti se u vlastitu nutrinu i pisati, družiti se sa sobom. Tješim se nekim veličajnim, zavodljivim pojmovima i kategorijama, jer životna je praksa nešto posve nepredvidljivo, takoreći samosvojno i samovoljno, a iznad svega stoji još i vrijeme, vječnost kao ravnodušni vakuum. Sve se svodi na goli opstanak, nikakve promjene nikad neće donijeti opće dobro i sklad: ljudska je narav nepouzdana, nedosljedna i hirovita, prevrtljiva i podložna utjecajima. Opća dehumanizacija društva na neki je način obezvrijedila i cijelu moju mladost. Bića koja sam volio i cijenio, stvari koje sam uživao, pojave kojima sam se divio, postale su samo bezbojna obilježja jedne prevladane epohe, jedne etape u razvoju ljudskog društva. Ide li ono ka propasti ili nečemu nepojmljivom, zastrašujućem i čudovišnom, meni je gotovo pa svejedno. Sve što mi je bilo važno, jedino pisanjem mogu oživjeti.
Otuđeni smo, ispražnjeni, rezignirani. Iz (n)ove perspektive današnjeg svijeta, u kome smo svedeni na osamljene jedinke koje teže zadovoljavanju osnovnih nagona, pisanje mi se čini sjajnom prilikom za njegovanje i očuvanje uzvišenih osjećaja. Bilo bi poželjno uokviriti ih bar još jednim dovršenim, objavljenim proznim djelom.
