20/10/2020
Pretraga
Zoran Krstić, Koloomna –Raznobojne jesenje kontemplacije

Zoran Krstić, Koloomna –Raznobojne jesenje kontemplacije

Između ostalog, jesen je doba kad se dodjeljuje i najveći broj književnih nagrada, više ili manje uglednih: od onih najpoznatijih i najcjenjenijih, pa sve do onih na portalima koje je teško i pronaći, a  kamoli pravedno, nepristrano evaluirati. Ukoliko su organizatori natječaja i članovi žirija i nepoznati široj javnosti, to nam ne daje pravo sumnjati u njihovu stručnost. O njoj ćemo najbolje moći prosuditi preko iščitavanja nagrađenog rukopisa. Ono što pouzdano znam jest da svako priznanje donosi golemu satisfakciju autoru, jer mu je dragocjena potvrda da je njegov umjetnički rad netko prepoznao kao vrijedan, zanimljiv, izuzetan. Nekoliko mojih poznanika, ili samo prijatelja s Facebooka, nedavno su iskusili taj osjećaj. Jedna od posljednjih u nizu je Sanja Radulović, sjajna poetesa rodom iz Tešnja koja se, ovaj put, ovjenčala nagradom za prozu – za kratku priču natječaja “357” časopisa “Književne vertikale”. Zaintrigiran profinjenom Sanjinom poetikom, potražio sam i pročitao i njen prozni uradak. U okviru zadanih propozicija, nimalo sputana strogim zahtjevima u pogledu duljine teksta, autorica je iznjedrila jedno zrelo ostvarenje, utemeljeno na osobnom životnom iskustvu. Priču o kulturološkim razlikama dvaju bračnih parova s dva, ne samo oceanom odvojena kontinenta i iz dvije različite zemlje: jedne “razvijene” i druge “tranzicijske”, naslovila je “Amerika (ni)je rad i znoj”. Taj stih iz pjesme Mile Rupčića, koju je uglazbio Branimir Štulić i snimila “Azra”, asocijativno me odnio u razmišljanje o Johnnyjevim stvaralačkim amplitudama.  Moju je pažnju uvijek više plijenio svojim tekstovima no dvojbenim glazbenim, kompozitorskim i interpretativnim umijećem, ali ruku na srce, izim vrhunske poezije, čak i tu se nađe svega: infantilnih, nezrelih pjesmuljaka, povremenog larpurlartizma ili tragikomičnih nebuloza. Ipak, kad bi se prihvatio socijalne tematike, redajući tamne, grube slike “Iz velegradskog podzemlja”, Štulić je bio neprikosnoveni pjesnik grada, veličanstveni sljedbenik Dobriše Cesarića i Vjekoslava Majera. Njegova antologijska, dan danas aktualna pjesma “Užas je moja furka”, svojim ubitačnim, nemilosrdnim slikama, u svega desetak stihova, ocrtala je i definirala našu beznadnu stvarnost plastičnije no sve višegodišnje kolumne Jurice Pavičića, vodećeg društvenog analitičara u regiji. “Jeftina mjuza, teška cuga, lutrija je njihova furka…”  pjeva Johnny (ne samo) o šljakerima, a sad kad neki zastupnici u zagrebačkoj Gradskoj skupštini traže da se ponegdje progovori ponešto i o radništvu, a ne samo o poduzetnicima, evo mene kao čovjeka s dvadesetpetogodišnjim iskustvom rada u industriji i građevinarstvu. To je jedan strašan, okrutan milje, sazdan od buke, masnoće i prljavštine i u njem se i u razborita, senzibilna čovjeka lako i brzo oslobađaju najniži nagoni. U morbidnoj atmosferi zatupljujućeg, monotonog ili stresnog rada, nereda i gužve, osjećaja mučnine uslijed predugog boravka u neprirodnom ambijentu, pod umjetnim svjetlom, kraj poludjelih strojeva, u pogonima i smradnim zvjerinjacima koje nazivaju toaletima i garderobama, muškarci i žene počinju se i ponašati poput izbezumljenih, divljih životinja u zatočeništvu: zatučeni su i “ubijeni” ili pak reže, grizu, galame i otresaju se jedni na druge, bespomoćno urlaju i otrovno psuju, postaju pakosni i zli, upražnjavaju neurotični brzinski seks u zakutcima tvorničkih kompleksa kao uspaljeni psi i kuje, tonu u alkohol… Preniskim plaćama i upadanjem u kredite, radništvo je dovedeno u ropski položaj, prisiljeno pristajati na prekovremeni rad i neumjerene zahtjeve poslodavaca tipa “Brže, više, duže!”.  Život je to bez dostojanstva, nalik onome iz pjesme “Sixteen tons” ili iz Chaplinova filma “Moderna vremena”, pa i nije neko čudo da golem broj radnika ostavlja novac u kladionicama i potencijalni novčani dobitak vidi kao jedini način da se izbavi. Zajedničko je socijalizmu i kapitalizmu da se izmučenim, poniženim, eksploatiranim ljudima u tvornicama licemjerno nameće kolektivizam, bilo pod geslom zajedničkog, društvenog dobra ili pod motom lojalnosti kompaniji. Vrhunac cinizma doživio sam u tvrtki u kojoj se radilo i subotom i nedjeljom u luđačkom tempu, dnevne i noćne smjene u trajanju od dvanaest sati, u prašini i neprestanoj buci od stotinjak decibela, pod neprekidnim mobingom od stranenadređenih. Kad smo se potužili vanjskom suradniku, rekao nam je da je bio u mnogim poduzećima u Hrvatskoj,  ali da je “naše” jedno od najhumanijih.  Najgore je od svega što sam mu na jedan tren čak i povjerovao.

Eto, krenuo sam u vedrom tonu, a završio u sivom i baš nekako mislim kako je to i prigodno, jer moja su raspoloženja u skladu s jeseni: ona ima jednu finu razvojnu liniju, na samom početku je još sva – ljeto, a na svom kraju – već poprima obilježja zime. Ne podsjeća li vas to na…?

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.