Stari Prdonja
VUKOVI SAMOTNJACI ILI PRAVO NA SAMOĆU
U ovo vrijeme pojačane komunikacije putem društvenih mreža, u vrijeme raznoraznih preispitivanja, analiza i sinteza, primjećuje se pojačana želja za originalnošću, za otkrivanjem svoje misije i utvrđivanjem svoje pozicije u (virtualnom) svijetu. Skloni smo sva svoja iskustva, pa i ona ni po čemu izuzetna, smatrati autentičnima i takvima ih prezentirati. U razgovorima s ljudima iz sličnog miljea u kome sam (od)rastao i formirao se kao osoba, primijetio sam da dijelimo veoma slične doživljaje. Ukoliko i nisu tekli potpuno istovjetnim tijekom, neosporno su se odigrali u istom prostorno – vremenskom kontekstu. Proces je uvijek bio isti: impuls, akcija, valorizacija, memoriranje, reminiscencija, identifikacija, želja za afirmacijom. Međutim, pojmio sam da je čovjeku, osim prihvaćanja i potvrde, neophodno potreban i osjećaj kakve – takve kontrole vlastitog života. Da bismo postigli taj osjećaj, moramo “izabrati” svoj identitet, tj. da bismo ga utvrdili, moramo u nešto (po)vjerovati. No što je s našim nihilistima, onima koji ni u što ne vjeruju, onima koji se nisu pronašli ni u jednoj od “ponuđenih” kategorija? I to odbacivanje svega također tvori identitet. Još jedno bitno obilježje naše vrste, tvrde antropolozi, jest potreba za komunikacijom. No je li uopće moguće postići zadovoljavajuću komunikaciju kad je, po meni, najveći stupanj bliskosti i razumijevanja dvaju bića – simultani orgazam? I što je s onim ljudima koji izbjegavaju svaki odnos s drugim pripadnicima svoje vrste?
Veoma često misli mi pohode i do jučer marljive, neumorne sakupljače boca i limenki, borce za golu egzistenciju: njihova osnovna ili jedina djelatnost preko noći je ukinuta, a i njima je, kao i svima nama, ograničeno ili posve zabranjeno kretanje. No i o beskućnicima i o umirovljenicima s malim mirovinama, nedostatnim za život, toliko je toga već snimljeno i objavljeno i naći će se ili se već našao netko tko će, iz ovih ili onih pobuda, povesti brigu i o njima.
Osim ovih ljudi; mimo svoje volje obeščašćenih i izguranih u samoću, na marginu društva; postoje i oni koji su osamu i samoizolaciju dragovoljno izabrali. Poznajem nekolicinu takvih muškaraca i žena: povrijeđeni, ogorčeni, razočarani u ljude ili a priori nezainteresirani za svijet oko sebe, pronašli su svoj modus kako da se izdvoje i samotno egzistiraju. Svejedno je što je bio okidač, uglavnom, takve osobe izbjegavaju socijalne kontakte, a tek pojedini od njih komuniciraju sa svijetom putem društvenih mreža. Znakovito je da mi je jutros iz radija, dok sam se automobilom vozio na posao, s neke lokalne zagorske radio postaje, do uha doplovio i u njem ostao napjev “Moja je duša pustinja po kojoj lutam sasvim sam…”. Odmah zatim, sjećanje me odnijelo u djetinjstvo, u predškolske dane kad sam prvi put čuo “Starog Pjera” i odmah upamtio stihove “Daleko od stvarnosti oni su tako sami, a ljudi se u strahu pitaju da li će jednoga dana i čitav svijet ostati sam…”. Ja sam se jutros zapitao nije li taj strah od vlastite samoće i praznine, taj horror vacui, razlog zašto znanci i rođaci takve samotnjake ne puštaju na miru, već nametljivo upadaju u njihov strašni, ali njihov izbor i njihov život, pa ih pokušavaju vratiti i nanovo uključiti u društvo, obitelj, zajednicu. Nagovara ih se da potraže liječničku pomoć, savjetuje ih se, sažaljeva ili tješi protiv njihove volje. Kao pobornik ljudskih prava i sloboda, smatram da svatko ima pravo provoditi svoju volju i birati način života ukoliko time ne ugrožava druge i ukoliko je sposoban sam brinuti o sebi.
Netko će ponašanje ovakvih individua okarakterizirati psihopatološkim, jedni će ga nazvati kukavičlukom, a drugi hrabrošću, no uvjeren sam da nam je ova neočekivana situacija u kojoj smo se iznenada našli, izuzetna prilika da pokušamo razumjeti i takve ljude. Jer, ipak, sada smo i mi “u njihovim cipelama”.
