22/09/2020
Pretraga
Zoran Krstić, Koloomna – Što je umjetnost, tko je umjetnik?

Zoran Krstić, Koloomna – Što je umjetnost, tko je umjetnik?

(Stari prdonja)

Cjelokupna “materijalna baza” i “duhovna nadgradnja” izgledale su mi i izgledaju mi kao distopija, temeljena na fiktivnim elementima: čovječanstvo i čovjeka vidim kao fenomen, zoon koji svoje partikularne osjećaje, razmišljanja i rješenja pokušava podići na nivo općih. Smatram da je umjetnost jedina kohezivna djelatnost, pod uvjetom da je djelo “pravo”, uistinu vrijedno, dakle bez (odviše) ideoloških primjesa i obilježja. Prigrlio sam mišljenje da je, jedino  na umjetničkom području, čovjek intuiciju pretpostavio tzv. razumskom razmatranju svijeta. Ukoliko se suvremena umjetnost pretvorila u umjetnost apsurda, to je zato što je naš moderni svijet postao svijetom apsurda. Danas više nego ikad za svo vrijeme koje pamtim, ono koje mi je ponuđeno za život.

Prema mome mišljenju, ni znanstvenim ni religijskim ni umjetničkim “sredstvima” nije moguće spoznati univerzum, ali umjetničkim metodama stižemo najdalje u pokušaju njegovog definiranja. Umjetnost je centripetalna, kohezivna sila koja s lakoćom apsorbira sve druge djelatnosti, ali nikada nije imanentna bilo kojoj od njih. Vjerujem da ćete se svi složiti da je umjetnost nastala da bi dala jednu duhovnu dimenziju ljudskom životu i od primordijalana do danas, njena se uloga nije promijenila. Ukoliko bi čovječanstvo ostalo bez svih postojećih civilizacijskih tekovina, ne bi to nužno značilo povratak u atavizam. No ukoliko bi ostalo bez umjetnosti, bez potrebe za umjetničkim izražavanjem, to bi definitivno bio konac humanosti. Danas je na djelu pokušaj profanacije umjetnosti, kapitalizam pokušava ubiti istinski duh: potiče poduzetnički duh, koji i nije duh već samo sposobnost spekulacije, kombinatorike i manipulacije. Marx kaže da kapitalizam uništava stvaralačku bit čovjeka. Najdevijantnija osobina kapitalizma jest ta da je organizirao život tako da izaziva ovisnost o tisuću uzajamno vezanih predmetnih odnosa i čovjeku oduzima duhovnost, otuđuje ga. Bez duhovnosti, ne može biti ni umjetnosti.

”Ničim se jedno umjetničko djelo ne može manje dosegnuti nego kritičkim riječima: pri tom uvijek dolazi do više ili manje sretnih nesporazuma. Sve stvari nisu tako shvatljive i izrecive kako nas najčešće žele uvjeriti; većina događaja ne može se iskazati, oni se odigravaju u prostoru u koji nikad nijedna riječ nije stupila, a ponajmanje se mogu iskazati umjetnička djela, tajanstvena bića čiji život traje uz naš život koji prolazi.” (Reiner Maria Rilke: Pisma mladom pjesniku)

Tko bi onda bio umjetnik? Svakako čovjek koji ima neutaživu potrebu za umjetničkim stvaranjem, čovjek koji svijet oko sebe doživljava na svoj osoben način, beskompromisni lovac na dojam, “luđak” kojem ni novac ni komfor ne mogu otupiti izražavanje. Takva je individua nerijetko ekscesna, počesto u sukobu s (građanskim) moralom i zakonom, “stroj” kojeg i uništava gorivo koje ga pokreće. Prve dvije osobe kojih se sjetim, uvijek kad pomislim na pojam umjetnik, jesu Vincent van Gogh i Marina Abramović, čovjek i žena koji su pokazali i dokazali da su za umjetnost spremni položiti i život. Opsjednuti umjetnošću, od rane mladosti svoj su život živjeli kao jedan neprekidni umjetnički čin: to je, nenamjerno ili namjerno, bio jedan neprestani proces izražavanja, potrage za idejama, dvojbi i borbi sa sobom i drugima.

“Pustiti da se svaki dojam i svaki začetak osjećaja dovrši sasvim u sebi, u tami, u neizrecivom, nesvjesnom, vlastitom razumu nedokučivom, i s dubokom skrušenošću i strpljenjem pričekati trenutak rođenja jedne nove svjetlosti: jedino to znači umjetnički živjeti, u poimanju kao i stvaranju.” (Reiner Maria Rilke:Pisma mladom pjesniku)

U nedostatku vlastitog, boljeg pojašnjenja, opet posežem za Rilkeovim riječima. Jedino što mogu dodati jest da smatram da preveliki komfor ipak izaziva lijenost duha i osjetila i može biti poguban za umjetnički život i stvaranje. Prisjećam se scene iz prastare TV serije “Malo misto” u kojoj direktor hotela Roko nudi posao na recepciji hotela boemu Cervantesu, sa željom da mu olakša egzistenciju. Odrpanac ga s indignacijom odbija, riječima:”Ja sam umitnik! Umitnik san ja!”, jer mu je nepojmljivo spustiti se iz nekih viših sfera u ove obične, prizemne, vulgarne, svakodnevne.

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

Na portalu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku, kolumnu i zanimljivosti iz svijeta knjige naši će gosti odgovarati na katkad uvrnuta, neobična i politički nekorektna pitanja. Izbjegavat ćemo standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.