(Stari prdonja)
Od svih na Zemlji poznatih životinjskih vrsta, čovjek je jedina koja otvoreno pokazuje svoje nezadovoljstvo, odnosno neprestano pokušava izmijeniti svoj položaj. Ne možemo znati jesu li ostala bića sretna, zadovoljna svojim životima, ali ono što možemo vidjeti jest da su ona prihvatila svoj usud. Mnoga od njih grade nastambe, žive u zajednicama, bore se s pripadnicima svoje vrste, ali čovjek kao da je sublimirao instinkte i ponašanje svih ostalih, a ostao nezadovoljan. Od samih svojih početaka, mi smo bića straha i nepovjerenja (takva koja žive u neprestanoj strepnji za vlastiti život, imovinu, zdravlje i slobodu), pa nam ni moderne prilike nisu uspjele donijeti osjećaj sigurnosti. Baš naprotiv, svakodnevica neprestano donosi nova iznenađenja, mijenja našu percepciju, uznemirava nas količinom “vjerodostojnih” informacija, ukazuje nam na vlastitu nemoć, prostire crveni tepih strahu od budućnosti. U takvim okolnostima, primijetio sam; prije i opet sada; da ljudi postaju zli, razdražljivi i konfliktni, skloni nasilju uslijed napada panike. Neopisivo ih je lako uvući u gomilu, u “psihologiju mase”, lako ih se može uvjeriti da su za sve njihove nevolje krivi oni “drukčiji” od njih, a koji, uistinu, ni po čemu relevantnom nisu drukčiji. Taj strašni strah od nepoznatog, od neizvjesnog, očito živi u nama kao atavizam, iskonsko genetsko nasljeđe, pa bježimo u sigurnost čopora, svjesno ili nesvjesno odričemo se slobode, obezglavljeni se prepuštamo vodstvu odlučnih, hladnokrvnih poglavica koji su, najčešće, častohlepni psihopati. Sada, kad je djelovanje kulturnih radnika i umjetnika ograničeno, kad se u medijima slabo čuje njihov prosvjetiteljski glas, a najšire slojeve pučanstva muči briga za održanjem gole egzistencije, slabi su izgledi za katarzom našeg društva. Čini se sasvim izvjesnim da opet nastupa jedno mračno razdoblje ljudske povijesti, ne samo u našoj zemlji već u cijelom svijetu: uostalom, globalizacija nas je toliko povezala, ujednačila, da nitko ne može ostati pošteđen, eventualno izuzet iz tog procesa. Domino efektom uspostavljaju se i uspostavljat će se autoritarni režimi, pa bi se sloboda govora, ponašanja i izražavanja, svako slobodoumlje uostalom, ubrzo moglo naći na udaru represivnog aparata. Mi nešto stariji već imamo takva neugodna iskustva iz bliže i dalje prošlosti i gotovo da nam je bilo sasvim svejedno kakav ideološki (pred)znak autokracija preferira i celebrira: u svakom smo slučaju bili sputavani, onemogućavani ili čak progonjeni. Logična posljedica kod mnogih “stvaralaca” jest i autocenzura ili stvaranje u duhu apologije takvih nakaznih društvenih struktura, a to zapravo znači odricanje od svake umjetničke vrijednosti, čistu profanaciju vlastitog izričaja. Još je gore i perverznije ukoliko su konkretne društvene promjene kod takvog “umjetnika” izazvale iskreni zanos jer onda je, van svake sumnje, konačni rezultat u vidu njegova djela najobičniji art brut: imamo izvrsnih primjera iz razdoblja socrealizma i novokomponiranog patriotizma. Inauguracija jedne takve “nove” strukture već je započela, intuicija mi govori da se nezaustavljivo nastavlja. Znači li to da ćemo ponovno gubiti prijatelje i kolege, razilaziti se s nekim ljudima s kojima se danas još družimo i surađujemo, s kojima zasad još uvijek dijelimo životni i umjetnički svjetonazor, da ćemo se možda i povući u ilegalu? Smijemo li ikome zamjeriti ukoliko ga strah i nesigurnost odvedu u nekom drugom, nama neprihvatljivom smjeru? Uostalom, tko nam uopće može garantirati da ćemo i mi sami ostati “čisti” i zadržati svoj ljudski i umjetnički dignitet? Ljudsko je biće plašljivo i teško podnosi pritiske, ucjene, dugotrajnu izloženost nasilju, osobito ukoliko je nasilje sistematsko i dirigirano. Ipak se nadam da će većina onih, koje iznimno cijenim i volim, sačuvati prisebnost, hrabrost i poštenje i da ću i ja biti u njihovom društvu. Samo tako možemo zadržati svoju slobodu, održavati vatru invencije, humanizma i tolerancije, opstati kao umjetnici, solidarno tražiti i pronalaziti puteve i sredstva za prezentaciju svojih misli i djela.
