Od samih svojih početaka, težimo postići sigurnost i sklad, ali njih nema pa nema. Uzalud je čovjek pokušao i pokušava urediti odnose u prirodi, u sebi, svojoj obitelji i široj društvenoj zajednici: suviše su složeni, nikad se nismo uspijevali potpuno snaći u njima. Svatko je od nas zaseban, višedimenzionalan, nepredvidljiv, preosjetljiv univerzum, a taj svijet oko nas oduvijek je bio mjesto koje nam nanosi bol: bole nas (ne)djela, bole riječi. Neprestano nas iznenađuju slična događanja, koja su nam odavno trebala dokazati da smo, umjesto u željenom redu, prisiljeni živjeti u kaosu, u sve-kretu umjesto u sve-miru. Kao da se ciklički izmjenjuju loša i dobra razdoblja i kao takva imaju upliv na sadržaj i dinamiku naših života, ali i to može biti samo jedan subjektivni doživljaj.
’’Kažu da dolaze loša vremena, a ja dobra ni ne pamtim’’, napisao je na Facebook-u jedan moj (stvarni) prijatelj i svojim mi prkosom i izdržljivošću, dao lekciju iz egzistencijalizma. To je jedino što nam preostaje u borbi s nedaćama, ne bismo li sačuvali dostojanstvo u neprestanom nadmudrivanju sa silama prirode i pripadnicima svoje vrste. Uz genetske predispozicije, tko zna koji će sve faktori utjecati na nas da izaberemo nešto od onog što se nudi u ’’izlogu jeftinih slatkiša*’’ i da oblikujemo svoju osobnost, pa onda možda i dođemo u sukob sa sobom i drugima. Ne samo djeca nego i povodljivi odrasli, neprestano igraju ’’igru oponašanja*’’ i potrebno je uložiti golem napor i oprez da ne bismo, onda kad smo neraspoloženi i zlovoljni, učinili nešto neprihvatljivo, sablažnjivo i zlo. Sve postojeće kulture i civilizacije, bez obzira na razlike među njima, u relevantnim stvarima suglasne su u tome što je dobro, a što loše, ali su isto tako, veoma licemjerne, fleksibilne prema oligarsima. Stoga i nije čudno da najteže prekršaje i najgore zločine, u najvećem broju slučajeva, počine pojedinci iz takvih, ’’uglednih’’ obitelji. Rađajući se i formirajući u okruženju gdje vlada etička retorika, ali ne i etičke norme u ponašanju, mlađi egocentrični naraštaj okrutnošću i bezobzirnošću nadmašit će svoje stvoritelje.
Zahvaljujući sposobnosti pamćenja, imamo mogućnost našu prošlost neprestano pretvarati u sadašnjost, a ukoliko neke motive iz nje prenesemo u knjige, na scenu, na slikarsko ili na filmsko platno, možda je i ovjekovječiti. Međutim, to nas može i traumatizirati, trajno opteteretiti, ostaviti tragove i u narednim generacijama. Od najranijeg doba, prihvatio sam činjenicu da je nasilje dominantna konstanta svijeta u kojem živim. Ipak; usprkos tome što sam spoznao da su zadojena djeca još mnogo strastveniji mrzitelji od odraslih koji su ih tome (pod)učili; usprkos tome što je nasilje u školi poprimilo značajke inicijacije i afirmacije u društvenoj skupini; usprkos tome što je obiteljsko nasilje bilo uobičajena pojava u rodbinskim skupinama većine mojih poznanika i prijatelja; usprkos tome što sam odrastao i živio u gradskoj četvrti gdje su se svi poznavali i gdje su se po točionicama družili i ’’miješali’’ radnici, intelektualci i kriminalci, pa sam imao tu ’’čast’’ da osim lokalnih štemera upoznam čak i trojicu kasnijih višestrukih ubojica; usprkos tome što sam, boraveći u svom gradu i putujući diljem one bivše, veće države, uočio da verbalno i fizičko nasilje uzlijeće s platforme na kojoj intenzivno plamte mizoginija, ksenofobija, rasizam, homofobija; usprkos tome što sam na nogometnim i košarkaškim utakmicama vidio i osjetio moć masovne histerije; usprkos tome što me priprema, početak i okrutnost nedavnih ratova na ovim prostorima nisu iznenadili; ostao sam zatečen golemim brojem psihopata koji su najednom izronili iz mlake u kojoj smo do tada, činilo mi se, ipak sigurno i mirno obitavali. Grubo osviješten, užasnut, pojmio sam da svoju dječačku nevinost i naivnost nisam izgubio stupanjem u spolne odnose već otkrićem da gotovo svaki čovjek u sebi nosi demone, a osobne ih frustracije mogu aktivirati u svakom za to pogodnom trenutku. Dakle, ljudska nasilnost nije sporadična nego masovna pojava, to je naprosto odlika naše vrste i zato nas ne treba čuditi kad se dogodi neka mnogo žešća eksplozija od onih malih s kojima svakodnevno živimo. Pitanje je samo treba li takvu pojavu i slučaj, kao nekoć, prikrivački smjestiti u nekoliko šturih redaka malenog članka u rubrici crne kronike dnevnog lista ili je, kao danas, danima tretirati kao udarnu vijest informativnih TV emisija i detaljno razuđivati po senzacionalistički nasađenom tisku. To nas može dodatno uznemiriti, onespokojiti, natjerati nas da povećamo mjere predostrožnosti i samozaštite, ali prave, potpune sigurnosti nikada neće biti. Kad se dogodi nešto loše, tragično, nepopravljivo, Božji sluge na Zemlji, zastupnici svih postojećih religija i konfesija, skoro pa jednoglasno, izjavit će da je u pitanju Božja kazna za naše nedosljedno, griješno ponašanje ili nas Bog iskušava kako bi provjerio snagu naše vjere. Najveći broj znanstvenika postojanje boga će negirati, pa će posegnuti za pouzdanijim argumentima i, oslonivši se na sve moguće znanstvene discipline, obrazložiti i statististički prikazati neumitni postotak ljudi devijantnog mentalnog sklopa i ponašanja. Nitko neće uspjeti utješiti unesrećene koji su pronašli svjetlost i gradili svoj život oko najdražih bića koja su izgubili. Svejedno je jesu li ti nesretnici preferirali religijski ili znanstveni svjetonazor, očito je samo to da su, odabravši život prema nekim općim moralnim postulatima, stradali u pokušaju suživota s onima koji nemaju izgrađen blagorodan, čovjekoljubiv vrijednosni sustav.
Često se pitam je li komunikacija među ljudima doista ostvariva, u kojoj mjeri je učinkovita, koliko ima prave interakcije. U modernom društvu, sada kad smo objasnili uzroke prirodnih pojava, istrijebili ili potjerali od nas divlje zvijeri, kad se više od svega drugog bojimo jedni drugih, pa se otuđujemo i osamljujemo, niti umjetnost nam neće dati zadovoljavajuće odgovore. Ipak, može nam bar nakratko pružiti zaborav i utjehu.
*Izlog jeftinih slatkiša = naziv albuma rock grupe ’’Buldožer’’, objavljenog 1980. godine
*Igra oponašanja = naziv američkog igranog filma iz 2014. godine
