29/03/2024
Pretraga
Zoran Krstić. Koloomna – SVIJET U SUNOVRATU

Zoran Krstić. Koloomna – SVIJET U SUNOVRATU

’’Summertime, and the livin’ is easy*…”, pjeva se u operi Porgy and Bess, Georgea Gershwina, ali sve je to samo pusta želja bijednika: tim siromašnim, obespravljenim ljudima život nikada nije lak, pa čak ni ljeti. Iz svoje žablje perspektive, oni čeznu za blagostanjem i (pravom ili prividnom) sigurnošću koju uživaju situirani ljudi bijele rase.

Ni većina građana naše zemlje ne razmišlja drugačije, želi bolji život, ali u današnje vrijeme medijske nasrtljivosti dobiva diktate, obrasce prema kojima bi trebalo stremiti. Samouvjereno ih i samodopadno, nepokolebljivo nameću raznorazni influenceri i celebrityji, a ’’majmun radi što majmun vidi’’, kaže Željko Brodarić Jappa u istoimenoj pjesmi, objavljenoj na vinilu još davne 1983. godine. Izbezumljene, napaćene radnice koje rade i nedjeljom i blagdanom, podižu kredite i ulaze u ’’minus do daske’’ na svom tekućem računu da bi djetetu u osnovnoj školi kupile prestižni model mobilnog telefona, da bi ga obukle u brendiranu odjeću, jer bi moglo biti izopćeno i proglašeno ’’lidlićem’’. Svoja izmučena, prerano ostarjela tijela oslikavaju (pre)skupim tetovažama, a njihovi muževi ubijaju se od posla da bi svakih nekoliko godina mogli svoj već ’’prestar’’ automobil zamijeniti novijim modelom istog. Sanja se i o ljetovanju na Maldivima i Sejšelima jer, zaboga, tamo se odmaraju i vjenčavaju svi najpoznatiji estradnjaci. Nažalost, stiže se tek do Jadrana, samo da bi se susjedima moglo pokazati preplanuli ten i time dokazati da se ’’ima i za more’’, a oni neće (sa)znati da se pronašao najjeftiniji smještaj, da se u njem kuhao ćoravi gulaš kao i kod kuće, da se pivo pilo na zidiću ispred supermarketa, a večeri provodilo na balkonu unajmljenog apartmana uz bocu crnog vina kupljenog ’’na akciji’’. Takvo me ponašanje indignira, ispunjava dubokom sućuti i gnjevom, udaljava od sugrađana i kolega koji su izabrali takav način života. Dobar odgoj tjera me da ostanem učtiv, ali nedruštven i distanciran, da strogo i pažljivo biram, za razgovor i susrete tražim one kojima je važnije biti nego imati. Nisam nikakav nostalgičar, ne idealiziram i ne zazivam prošla vremena da se vrate, ali dovoljno sam star da se sjećam  kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, vremena prije potpunog nastupa potrošačkih ’’vrijednosti’’, doba kada u tadašnjoj državi nije bilo izobilja robe u trgovinama, ali je zato bilo izobilja skromnosti, slobodnog vremena, realnih ciljeva i težnji u većini kućanstava. U pomanjkanju ’’napredne’’ tehnologije, žene u tramvajima nisu tipkale po mobitelima, ali su čitale, pa makar to bila i tako ’’teška’’, ’’zahtjevna’’ literatura poput ljubića Ane Žube ili Danielle Steel, a iz stražnjeg džepa hlača građevinskog radnika virio je u valjak smotani strip iz tek pokrenute edicije Zlatna serija ili Lunov magnus strip. Ispred tvorničkih porti, trgovački su putnici postavljali štandove s knjigama: radnici su enciklopedije i komplete djela velikih književnika kupovali na otplatu, makar samo za popunjavanje i ukrašavanje polica regala. No i tada je, kao i danas, polako stasala urbana generacija, nezahtjevno odgajana na uživanju, a ne na radu, ona koja nije doživjela ni pamtila strašni rat, tešku neimaštinu, glad ni odricanja u obnovi razrušene Europe. S pojavom kredita i čekova, s rastom kupovne moći popustljivih roditelja, rastao je i broj ’’vječitih studenata’’, ’’šank filozofa’’ i neradnika. Dok je društvo bilo dobro raspoloženo zbog gospodarskog rasta, država socijalna i blagonaklona (i) prema takvima, dok ih je pomagala i uzdržavala, pod uvjetom da ne diraju u politički sistem i privilegiranu kastu političkih djelatnika, sve je nekako funkcioniralo: na klimavim nogama, ali ipak…

Ne smije se uopćavati, ali današnji, tobože kontrolirani svijet, koji je nastavio loviti, toviti se i debljati na svojim preslabim, staklenim stupovima, ima potomke sličnih osobina. Nove generacije imaju velika očekivanja bez spremnosti na ulaganja ili odricanja, jer njihovi su ih roditelji previše razmazili, zaštitnički, popustljivo odgajali, sve u želji da djeca nepotrebno ne trpe i ne pate kao što su oni morali. U svijetu koji je ubrzano razvijao obrazovni i zdravstveni sustav, neprestano poboljšavao higijenske uvjete života, to je dovelo do pomanjkanja radne snage: nestrpljiva mladež odmah želi ono najbolje, povlastice bez prevelikog truda, pa s nevjerojatnom lakoćom napušta radna mjesta koja joj ne nude ono što je zamislila, ne pristajući na prekomjernu eksploataciju od beskrupuloznih poslodavaca.’’Ne želim da živim hiljadu godina, hoću sad i hoću sve’’ pjevaju Partibrejkersi, a uopće nisu usamljeni u takvom razmišljanju. Sada kad smo svi umreženi i upoznati sa svim postojećim igračkama i čudima, čak se ni migranti, ljudi koji stižu iz najveće bijede i muke, ne daju predugo iskorištavati i žele što prije participirati u obilju koje vide oko sebe. Čini mi se da je kapitalizam, forsirajući industriju zabave, propagirajući turizam i sport, sam posijao sjeme svoje propasti. Dekadencija je bila i ostala sudbinom svake poznate nam civilizacije pa je  neizbježno zakucala i na naša vrata, ovaj put s mračnom slutnjom definitivne propasti ljudske vrste.

Od samih početaka, od nastanka religija i osnivanja državnih zajednica, odgajani smo u zabludama, pa je možda i sreća što će nas, na koncu, ’’pojesti’’ umjetna inteligencija, što ćemo postati žrtvom vlastite ’’pameti’’. Ipak, prije će nas, kao i uvijek dosad u ljudskoj povijesti, dobro izmučiti i prorijediti razne lokalne i svjetske krize, bolesti, brige i stres. Kidati će nam živce, a tko zna kakva će nam još ’’neočekivana’’ iznenađenja donijeti klimatske promjene koje smo pokrenuli. Neprestano pozivanje na razum dovelo je do kontraefekta, iracionalnog ponašanja ljudskog roda i sve većeg odvajanja od prirode. U nemogućnosti da se zaustavi vatra kojom smo, poput neodgovornog  kampera, zapalili šumu, ali i vlastiti šator, u svakodnevnom životu primjenjujemo ’’taktiku noja’’, tražimo način da pobjegnemo od turobnih misli. Moj izbor je umjetnost umjesto konzumerizma, eskapizam koji to i nije, jer umjetnici neprestano ’’čačkaju’’ po svojim i ranama svijeta, ali baš kao ni ostatak društva, ne nude (prihvatljiva) rješenja. 

*eng. = ’’Ljeto je i život je lagodan…’’

Written by
zoran krstić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt