(Stari prdonja)
Kažu, svijet poslije ove pandemije više neće biti isti. Ne znam za svijet, ali uvjeren sam da ja neću biti isti. I prije ovih restriktivnih mjera, bio sam tjeskoban i mrzovoljan, pomalo nedruštven, introvertan tip. Ljudske aktivnosti, nastojanja i postignuća veoma često gubila su mi smisao i nisam se mogao pronaći u ponuđenim kategorijama i pojmovima. Ipak, svoj sam posao uvijek obavljao više no korektno, možda zato što sam se, poslije dugotrajne potrage, pronašao baš u njemu. Puno mi znači što tvrtka u kojoj sam zaposlen, nije obustavila proizvodnju ni u ovo recesivno vrijeme. Opravdanje je da se ne može stati s proizvodnjom staklene ambalaže za prehrambene artikle, ali svi znamo: u modernom je svijetu profit – bog, a tržište – sfera za širenje utjecaja i novačenje vjernika.
Upravljam viličarom: zahtjevnim radnim strojem s nekoliko funkcija koje otvaraju mnogobrojne mogućnosti za kreativnost i kombinatoriku. Premda sam još od djetinjstva imao averziju prema strojevima i raznoraznim aparatima; napravama koje bi nam, tobože, trebale olakšati život, a meni su ga oduvijek komplicirale; premda sam, na početku svoje vozačke karijere, nevoljko sjedao čak i u automobile; pri prvom pogledu na jedno neobično vozilo, osjetio sam fatalnu privlačnost i znatiželju. Bez ikakve prethodne pripreme, bez upoznavanja s komandama, skočio sam na prvi dostupni, parkirani viličar, pa instinktivno i intuitivno krenuo u osvajanje slobode. U pubertetu sam naglo izrastao, pa sam imao probleme s motorikom, s koordinacijom pokreta, a upravljač i ručice ovog fantastičnog stroja pružile su mi izuzetnu, neočekivanu priliku za skladno, elegantno, atraktivno kretanje u prostoru: viličar je postao moj avatar. To je ostao do danas, kad pokrenem svoj stroj osjećam se poput kentaura, kao da su njegovi kotači moje noge, a njegove vilice moje produžene ruke. Vremenom sam radio na gotovo svim postojećim modelima viličara, razlikovali su se po veličini, pogonskom gorivu i po principu rada komandi, ali vještinu upravljanja kao da sam oduvijek imao i tek sam se malo trebao usavršiti, otkrivati finese, a proces prilagodbe nikad nije dugo trajao. Za rad ovim strojem nije potrebna visoka naobrazba ni visoki stupanj inteligencije, ali potrebni su jaki živci, moć dugotrajne koncentracije, kao i sposobnost anticipacije, osobito za rad u skučenim skladištima i pogonima, gdje se mimoilazite s ljudima i drugim vozilima. Vrhunski viličarist ponajprije bi se mogao usporediti s vrhunskim nogometašem, mada se sportaš nikada neće naći u takvoj opasnosti kao radnik. Na atletu vrebaju pogibeljni startovi protivničkih igrača i teške ozljede, a vozač svakodnevno nosi teret ogromne odgovornosti na svojim leđima: istrese li i prevrne robu koju prevozi, utovaruje, istovaruje, premješta, diže ili spušta, mogao bi odgovarati zbog materijalne štete koju je nepažnjom učinio, a ozlijedi li ili usmrti kolegu s posla, zasigurno će proći rigoroznu istragu i možda i krivično odgovarati. Vozači viličara rade u teškim uvjetima, u buci, prašini, na visokim i niskim temperaturama. Oboljevaju od profesionalnih bolesti kao što su spuštena utroba, hemoroidna bolest i oštećenja kralježnice. Uvijek su pod velikim pritiskom, izloženi stresu i rijetko slove za simpatične, ekstrovertne tipove. Veoma često trpe i njihove obitelji, jer vozači umor, potisnutu nervozu i frustracije s posla donose kući. Ovo zanimanje danas je prilično podcijenjeno, najviše zbog toga što se certifikat o osposobljenosti i dozvola za upravljanje viličarom s lakoćom dobijaju na brzinskim, nezahtjevnim tečajevima. Kad sa strane gledate vrhunskog, vještog viličarista, njegov posao vam se čini kao igrarija, ono što bi svatko mogao raditi, samo je potrebno malo rutine. Međutim, često, novopečeni vozači i njihovi poslodavci dožive neugodno iznenađenje kad shvate da, ni nakon dugotrajne obuke i mnogobrojnih pokušaja, nema napretka u vještini rada. Za sve je, čini se, potreban talent.
