U posljednje se vrijeme, na prelasku iz zrelih godina u starost, većina pripadnika moje napaćene generacije počinje ponašati baš poput naših roditelja kad su bili u toj dobi. Trbušasti, oćelavjeli muževi, predani poslu i alkoholu i premorene, neurotične žene koje se tješe šopingom i sedativima, složno lamentiraju kako im je nekoć bilo mnogo lakše živjeti. Doživljaj stvarnosti ne povezuju sa svojim godinama, pa s nostalgijom nabrajaju vrste i nazive slatkiša iz djetinjstva, prisjećaju se tv serija iz mladosti, čeznu za izumrlom romantičarskom košarkom i rock koncertima koji su počinjali u devetnaest sati, a završavali u dvadeset i dva. Ne mogu reći da i ja, ponekad, mislima sjetno ne otplovim u prošlost, da ne prizivam olfaktivna, vizualna, auditivna i taktilna sjećanja, ali ipak svim svojim silama pokušavam živjeti u sadašnjosti. Činjenice da će mi zauvijek nedostajati bajkovito djetinjstvo, bolno sam postao svjestan još u dobi od petnaest godina. No shvatio sam da htio – ne htio, moram nastaviti živjeti prema zahtjevima, zakonima i zakonitostima svijeta koji se neprekidno mijenja. Nadahnut marazmom svojih poznanika, jednom veoma nepouzdanom, subjektivnom indukcijom, došao sam do zaključka da čovjeka kroz život neprestano prati osjećaj umora, a kako stari – i malodušnosti.
Djetinjstvo me velikodušno darivalo slatkim, zdravim umorom nakon cjelodnevne igre i boravka na zraku, uslijed čega bih nebrojeno puta zaspao odmah nakon večernjeg animiranog filma. Pustopašna mladost uzalud me pokušavala educirati neugodnim umorom poslije žestokog partijanja, rokambolesknog ljetovanja ili kampanjskog učenja. Najgoru vrstu umora oćutio sam sudarivši se sa spoznajom da svoj nesputani, rockerski način života dugujem samo bezgraničnoj popustljivosti i (materijalnom) pokroviteljstvu svojih roditelja: posljedično prepuštanje životu na ulici i svakodnevni suživot s lumpenproleterima iz miljea polusvijeta iscrpljivao me beznađem i besmislom. Pokušaj prelaska u miran građanski život ishitrenim izborom prvog bračnog partnera, nosio je nove izazove i taložio novu vrstu umora u moj organizam. Strepnje i lutanja u podizanju i odgajanju djece u ratnim i poratnim uvjetima života, rašpala su i dodatno podrivala moju “stijenu”. Cijelim životnim putem pratio me zamor zbog ljudske isključivosti i kratkovidnosti: malotko je uspio pojmiti i prihvatiti da je meni najljepše graditi svoj identitet na podvojenosti, uvijek biti na razmeđi primitivnog i civiliziranog, ruralnog i urbanog, racionalnog i imaginarnog, između mjesta rođenja i podrijetla, između lijenosti i marljivosti te da mi je najdraže biti neopredijeljen, ne pripadati nigdje i ničemu tj. pripadati svugdje i svačemu. A uza sve to, sada još i ovo vehementno bombardiranje informacijama i svakodnevni zahtjevi bivstvovanja u podivljalom kapitalizmu! To čovjeka u ozbiljnim godinama dodatno haba. Pa ipak, ne može se živjeti bez rada, a neinformiranost bi nam, u današnjem svijetu, stvorila dodatne poteškoće. Uglavnom, izraz da je biće u agoniji na umoru, a zatim i korjenska prisutnost imenice umor u riječi umorstvo, jasno mi pokazuju traumatično djelovanje umora na čovjeka.
Ne mislim da umjetnici, bez ikakve sumnje senzualni i senzibilni ljudi, doživljavaju, osjećaju i trpe umor intenzivnije od ostalih ljudi, ali izloženiji su u javnosti, pa nam izgleda kako se prije i češće slamaju pod udarcima života. Osim toga, od onih kojima su Bog, sreća ili slučaj mnogo (talenta) dali, puno se više i zahtijeva.
U neprestanoj (s)trci, borbi da pronađu sredstva za život i rad, naši kulturnjaci “plaču” za nekim prošlim vremenima kada je država znatno više ulagala u kulturu. Zaboravljaju da su umjetnici gotovo oduvijek bili na rubu egzistencije, živjeli u neimaštini i neizvjesnosti, preživljavali od milodara i ostataka s bogataških stolova i tek je razvijeni kapitalizam, pretvorivši čak i umjetnička djela u robu, pojedincima pružio sjajnu priliku za bogaćenje ili lagodniji život. U natjecateljskom vremenu hladnog rata, istočni se blok trudio parirati zapadnom i na polju umjetnosti, pa su zaslužni umjetnici i kultutregeri uživali povlastice i primali počasti. Ne mislim da je to uvijek bilo nezasluženo niti da je nekome previše štetilo, no ipak mi se čini da su najbolja, najveća djela nastala u najtežim životnim uvjetima, takvima koji iziskuju dodatni angažman. U jednom svom proznom uratku, napisao sam da “Preveliki komfor izaziva lijenost duha i osjetila.”. Prisjećam se i riječi zagrebačkog slikara i književnika, mog pokojnog Trešnjevčana Igora P. Lasića koji je, doživjevši blokadu, zapavši u stvaralačku krizu i očajavajući zbog toga teatralno ispalio: “Moral bum opet biti gladan!”.
Život je neprestana borba, umor nam je suđen. U teškim trenucima, uvijek se hrabrim završnim monologom Cyrana, glavnog lika drame Edmonda Rostanda “Cyrano de Bergerac”. U sjajnom, meni nenadmašnom “prevodu” Milana Dimovića, koji i nije prijevod već gotovo novo autorsko djelo nastalo prema izvorniku, smrtno ranjeni buntovnik izgovara svoj veličanstveni epitaf:
Znam, ja ću podleći, kada se umorim!
Šta to mari? Ja se borim, borim, borim!
