Premda sam je odavno trebao akceptirati kao neminovnu, ipak me kroz susrete s prijateljima, znancima i samim sobom, uvijek iznova iznenadi činjenica da nam je protok vremena podosta izokrenuo doživljajni aspekt: kao da su sve društvene i prirodne mijene kroz koje smo prošli, bile onaj lakmus koji će ispitati postojanost naših uvjerenja, čvrstoću materijala kojim smo gradili svoj identitet. Uporno, iz teksta u tekst, ponavljam da nisam nostalgičar. Međutim, shvatio sam da sam možda nešto slično tome. Morao sam usvojiti neke vještine novog doba (one najnužnije za preživljavanje), ali ostao sam neprilagođen, zarobljen u prošlosti: događaje vrednujem parametrima iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ne bih li nekako sačuvao svoj integritet.
U zadnjoj večeri listopada, sa suprugom sam nazočio koncertu Stinga u zagrebačkoj Areni. Želeći nam ugoditi, priuštiti nam puni komfor, djeca su kupila karte za najbolja mjesta. Nisu mogla znati da će mi sjedenje na centralnoj tribini (odakle sam glazbenike na pozornici vidio samo kao ’’mravce’’, a pomoć i ’’pravu’’ sliku dobio putem dva velika ekrana), pružiti dojam da događaj pratim na TV-u ili u najboljem slučaju, u kinematografu. O Bože, pa na rock koncertima oduvijek sam bio ’’borac’’ u prvim redovima! Prostor ogromne, za koncerte neadekvatne sportske dvorane s lošom akustikom, potvrdio mi je da se u mojim prijemnicima pojavio problem s recepcijom zvuka: sve pristiglo mi se miješalo, iritiralo me i kulminiralo osjećajem boli u ušima. Rutinski, brzinski, veoma profesionalno, ali bez emocija odrađen nastup, ostavio me potpuno hladnim. S velikim sam se razočaranjem i potištenošću prisjećao davnog ljeta kad sam, još golobrad i prepun životnog zanosa, tri mjeseca ’’lebdio’’ između neba i zemlje, ne mogavši provesti ni jedan dan bez višekratnog preslušavanja dva uzbudljiva albuma. U njihovom je nastanku, kao glavni kompozitor i tekstopisac skupine The Police, vodeću ulogu odigrao izuzetni pjevač i virtuozni basist. Ni svojim raskošnim skladbama iz daljnjeg toka karijere nikad me nije razočarao. Oduvijek sam posjedovao majmunsku radoznalost, propitkivao sve u sebi i oko sebe, pa sam i sada pokušao utvrditi zašto se moja percepcija potpuno izmijenila. Zašto sam odbacio svog ljubimca? Usprkos očekivanim hvalospjevima glazbenih kritičara, unatoč zadovoljstvu nezahtjevne publike, ne mogu se osloboditi dojma da se, baš kao i ja, jedan više no vitalni starčić ipak umorio i zasitio svega, da je odlučio raditi i boriti se do kraja, ali da ga nakon tisuću nastupa pred euforičnim poklonicima, ne mogu motivirati hladna svjetla mobitela u parteru. Kantautor Gordon Sumner od samih je početaka bio intelektualac koji u stvaranju više koristi razum no emocije, a finalni je sklop, spoj glazbe i teksta, uvijek imao umjetničku vrijednost i snagu. Proučavajući stihove njegovih pjesama, zaključio sam da su dostojanstveni, pametno posloženi i duboko promišljeni, ali ipak nisu poezija. Prema mom mišljenju, za pisanje poezije najvažnija je emocija jer bez nje, usprkos upotrebi blistavih pjesničkih sredstava, dobijamo tek lingvističko – analitičku akrobatiku.
Nedavno sam, u jednom tekstu, naišao na izraz loša poezija. Budući je u strogoj definiciji poezije estetika, mislim da se ovakav pridjev nipošto ne može vezati uz pojam jer ga na taj način ukida: nešto napisano i stvoreno jest poezija ili nije, sadrži ili ne sadrži ljepotu. Sada, u ovim zrelim godinama, pojmio sam da sam tu ljepotu tražio od prvih dana svjesnog bivstvovanja, onda kad još nisam znao ni čitati.
Prije pojave televizora, u našem je kućanstvu carevao radio. Pamtim fićuk slavuja iz špice za emisiju ’’Dobro jutro, djeco!’’ koju sam slušao skupa s bakom, čim bi moji roditelji otišli na posao. Programirao sam se na rano buđenje, jer nizašto na svijetu ne bih propustio pjesme, dosjetke i priče koje sam doživljavao kao svojevrsnu inicijaciju u jedan čaroban svijet. Nakon tog govornog programa, slijedio je glazbeni. Baka, seljanka koja bi došla prezimiti kod nas, slušala je izvorne narodne pjesme (i one komponirane u tom duhu i melosu), a moji su roditelji, kao prvi naraštaj svojih obitelji koji se nastanio u gradu, prigrlili šlagere, šansonu i rock. Cijelo vrijeme prisutan, uvučen i u jedno i u drugo, neprekidno sam premetao i proučavao riječi pjesama koje sam čuo, ponekad molio odrasle da mi protumače njihovo značenje. Najljepše, najosjećajnije stihove sačuvao sam u sjećanju.
’’Oj meseče, dunjo zrela, ’’Daleko od stvarnosti
ja sam željna rodnog sela. oni su tako sami,
Zašto nisi ogledalo a ljudi se u strahu pitaju
da ga vidim malo?’’ neće li jednog dana
i čitav svijet ostati sam.’’
Kad sam naučio čitati, poeziju sam otkrivao (i) u knjigama, ali ostala mi je navika da slušajući glazbu uz koju se pjeva, pomno slušam i preispitujem tekst. Drugujući s (rock) glazbenicima, ponekad bih im za uglazbljivanje ponudio neku svoju pristupačniju, lako razumljivu pjesmu. Jednom, javivši se na oglas kompozitora koji je tražio tekstopisca, doživio sam sukob mišljenja, žestoki sudar s jednim potrošačko – utilitarističkim svjetonazorom.’’Pa ovo je poezija!’’ zaprepastio se pročitavši nekoliko stihova i pokroviteljski nastavio: ’’Što će vam to?!? Život nije poezija!’’. Čovjeku koji je uglazbio tekst o tome da mu svaki dan zvoni telefon (a to je zapravo bila jeftina, plitka aluzija na erekciju), nisam ni pokušao objasniti da u životu ne tražim ništa drugo osim poezije. Cilj mi je poetski definirati svijet i čovjeka u tom svijetu, a isto očekujem i od svakog pjesnika kojeg čitam.
Pisati (modernu) poeziju pravo je umijeće: zahtijeva se golemo književno predznanje, sposobnost metaforičke transpozicije značenja, semantičke i perceptivne rekonstrukcije, uz pažljivo doziranu senzibilnost. Ukoliko želite objavljivati, potrebno je zauzdati, ograničiti svoj ego, a ne odustati od sebe, dakle – biti asertivan. Urednici vas neće uvijek razumjeti: najčešće će vam predložiti podosta izmjena, skraćivanja, izbacivanja. Zato je potrebno obratiti se uredniku kome vjerujete, ali imati i podlogu u vidu književnog znanja i životnog iskustva da biste argumentirano mogli braniti svoja poetska rješenja, ona koja smatrate konačnim, najboljim. Ova završna misao mogla bi biti savjet pjesnicima u nastajanju, prijedlog za dostojanstven ulazak u književni svijet.
Ponekad gledam mlade stihotvorce kako ponavljaju moje početničke greške: sada takve situacije doživljavam kao tragikomične. Jedan novopečeni prijatelj s Facebooka, nesumnjivo pjesnički nadaren, ali još uvijek nedorečen autor, umislio je da će interes izdavača pobuditi tako što će pokupiti određen broj lajkova na toj mreži. Moram ga upozoriti da se stvari ne odvijaju tako. Ukoliko želi objaviti zbirku pjesama, godinama mora uporno čitati i pisati, sudjelovati na poetskim tribinama, upoznavati pjesnike i urednike, slati radove u književne časopise i na književne natječaje, a na koncu će ipak morati, značajno ili simbolično, financijski sudjelovati u izdavanju svoje knjige. Prije svega, mora biti načisto sam sa sobom, preispitati svoje pobude za pisanje i debelo se naoružati strpljenjem. Mladić ironično piše da je plakao u jastuk i da će odustati od pisanja nakon što je neshvaćen i odbijen na jednom natječaju religiozne poezije. Mogu mu odgovoriti u sarkastičnom tonu: ’’Od plakanja u jastuk nikakve koristi. Isplači se u olovku i papir, u tipkovnicu. Nek’ suze poteku u pjesmu.’’
