(Stari Prdonja)
KAKO BITI AKTUALAN, A NE OTIĆI U BANALNO
Kad mi je prijatelj Zvonimir Grozdić obznanio da otvara novi portal i predložio da i ja tamo pokrenem kolumnu, nisam se dugo dvoumio. Znao sam da je to zahtjevan, naporan posao, ali pomislio sam da se ipak svakodnevno događa toliko stvari; u nas i u svijetu; pa neće biti problem odabrati meni trenutno najintrigantniju, promisliti o njoj te iznijeti svoj stav. Najprije sam krenuo pisati o krizi hrvatske rock glazbe, o tome kako je u vremenima konzumerizma teško biti buntovan i steći poklonike i sljedbenike među mladima, kad velika većina njih zapravo dijeli svjetonazor i (ne)ukus sa svojim roditeljima. Potom sam započeo pisati o tome kako je naš svijet odavno postao poligon za ljudsku neodgovornost, ali ni taj tekst nisam završio. Trebalo je napraviti korekturu tek dovršenog romana i kopirati dramu, pa je poslati na natječaj za suvremeni dramski tekst. Međutim, u međuvremenu se dogodila pandemija, nešto toliko zastrašujuće i značajno da je obezvrijedilo sve moje inicijative. Koga sada zanima to što je rock opet underground, a o ljudskoj indolentnoj naravi, kao glavnom uzroku (n)ove pošasti, sad su se svi raspisali. Dramu sam, na svoju nesreću, već bio poslao na natječaj, uvjeren da je izuzetno aktualna: ta govori o ponižavanju ljudi koji samo žele mirno živjeti i pošteno raditi, o nesigurnosti našeg statusa, zatim o raspadu brakova zbog nezrelosti, kukavičluka i dezorijentiranosti supružnika, o tjeskobi urbanog načina života, o problemu ovisnosti o alkoholu i drogama. Poput Johna Lennona i ja sam se zapitao nije li uzrok takvog ponašanja, tolikog broja ljudi koji bježe u drugačiju percepciju, zapravo nepodnošljiv pritisak realiteta, naše bolesno, izopačeno društvo sa svojom cjelokupnom strukturom. Moj tekst preispituje i odnos države prema vojnim veteranima – (pravim, ne lažnim) braniteljima, o (ne)opravdanosti privilegija koje (ni)su dobili, o njihovom stradanju i potrebi da i dalje budu jedan od glavnih, najutjecajnijih čimbenika u hrvatskom društvu. Naravno, dotakao sam se i problema privatizacije, uništenja proizvodnih kapaciteta, iseljavanja naših mladih te potražio uzroke i za to. Vjerovao sam da široka lepeza, profil mojih likova i njihov jednostavan, razumljiv, svima prijemčiv govor daje gotovo cjelovitu sliku hrvatske svakodnevice, a kroz osobu izgubljenog kvartovskog intelektualca progovorio sam i o nemoći da se iznađe rješenje, da se izađe iz labirinta u kome smo se našli. No, veoma brzo, naša se svakodnevica toliko izmijenila da je moju, još jučer aktualnu dramu učinila arhaičnom, moj izrazito brutalan, naturalistički tekst pretvorila u samo još jedan povijesni dokument. Zato vam ne mogu reći kako će moja kolumna izgledati ni o čemu ću razmišljati i pisati. Jedino u što sam siguran jest to da ću pokušati ne govoriti o onome o čemu trenutno većina piše ili da ću, barem, ustrajati davati jedno intimno, posve svoje, autentično viđenje aktualnosti. Možda glavni, temeljni problem našeg svijeta nije taj što smo; od samih početaka nastanka i razvoja naše životinjske (pod)vrste; krenuli u pogrešnom smjeru već taj što je cijeli svijet (pa i jadna, ambiciozna, nesvjesna Kina) postao Amerika, točnije – USA. Profit i ubrzani razvoj tehnologije toliko su unakazili naš društveni i obiteljski život, izmijenili naše radne navike, rasturili naše idilične, ponekad empatične odnose, radikalizirali naše sukobe, potencirali naše strahove, a oduzeli nam slobodu maštanja, igre i jedne sporije, dublje, vjerodostojnije komunikacije. Ima nas koji se još sjećamo jednog drukčijeg, inertnijeg svijeta… Ali što je s generacijama koje su se rodile, rađaju se i žive u ovoj stalnoj utrci, natjecanju, biranju pobjedničkog dresa, u utakmici koja se više ne igra iz zadovoljstva i zbog rekreacije nego zbog rezultata. Što je s dostojanstvom i viteštvom, fair playom? Jer, ovako ili onako, svi ćemo na kraju umrijeti. Hoćemo li, poput svetaca, za sobom ostaviti miris ili samo smrad kao svaka druga lešina?”
