+++
što ako se sutra probudim i shvatim da sam mrtav?
shvatim, da sve ono što mi je sudbina zacrtala neću moći doživjeti.
jer eto, predomislila se i sve što mi je do tog trena bila namijenila,
olako je obrisala.
i sve što sam od tog jutra pa nadalje trebao učiniti, neću moći
učiniti.
shvaćam
kako neću stići odrasti, a trebao sam.
kako neću više imati šansu upoznati onu plavu s pedagoškog, a
trebao sam je upoznati.
štoviše, oženiti je, dobiti s njom sina i kćer, tjednima s njom smišljati
im imena,
dogovoriti se da se zovu po apostolu pokajniku i hanni schygulli
neću stići odsjediti jutro na pustom molu i uz kavu brojati kreste
morskoj pjeni,
razmišljati što ću sve stići u životu učiniti
gledati nju kako pleše uz „personal jesus“ i smješkati se
misliti pri tome kako sam i sam mogao skladati tako jednostavnu
i efektnu stvar
i njoj je posvetiti
kako bi je tek onda iznutra razdirao njezin osobni isus.
njezin ja.
neću stići ostarjeti, s njom ili bez nje.
a i to sam trebao.
i te kako.
+++
kad koljači
kleknu kraj poklanih
kad vukovi
padnu do janjadi
kad nam vjetar
s kičme zguli meso
kad nam hladna kiša
spere kosti
kad kroz bijela rebra
nikne trava
kad kroz usta
sjemenje proklija
kad se magla
provuče kroz oči
kad procvili bura
kroz slabine
u prsima
guja splete gnijezdo
u sred čela
med porodi pčela
tko li će nam kosti raspoznati
tko li će nas moći razvrstati
+++
preko polja
staklo mi približava tuđe lice
jednim pokretom mogao bih mu
provući olovo kroz oko
to bih i učinio kad
u njegovim očima ne bih vidio
moj davno izgubljen spokoj
zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega
u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi
ljetuje s djevojkom
spavaju u šatoru
jedno drugome kremom hlade ubode komaraca
ljube se
useljavaju u mali stan
farbaju zidove
na podu vode ljubav
ne želim to prekinuti pa gledam dalje
on cupka dijete u krilu
pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom
više je kašice na podu
on se smije i ljubi ga u musave obraze
ona pristavlja ručak
prostire stolnjak i postavlja tanjure
sporo se kreće, smeta je veliki trbuh
nosi visoko, sigurno je muško
ja, vladar njegovog života
sve mu to dopuštam
skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu
želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio
njegov život koji još nije proživio
odselit ću se u njegov grad
pratit ću ga
njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta
zbližiti se s njom
postati joj ljubavnik
bit će to naknada za glad koju osjećam
za blizinom
dodirom, daljinom
do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene
šeće s one strane polja
godi mi spoznaja da mi je nadsvijest
konačno poslala motivaciju
sad imam novi smisao s kojim započinjem dan
to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti
za svakog neubijenog povući ću recku
metkom koji mu je bio namijenjen
sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam
tako ću postati najveći neubojica
koji je hodao ovim poljima
i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti
+++
limena stolica na zgarištu
sklopljena da ne zauzima prostor
nepotrebno s obzirom na to da više nema sela
dobro se drži
savila je kičmu i preživjela
da je barem moja
da barem nismo tu
ni sam ne znam što bih dao
postavio bih je uz more
tako da mogu sjesti kad god poželim
i svi bi znali da je moja
nitko je ne bi dirao
a ako i bi, u neznanju
već bi se našao netko da mu kaže
makni se, zauzeto
makni se, kad govorim
nije se čovjek borio da mu ti sjediš na stolici
+++
onoga dana kad sam se rodio
otac je iza kuće posadio jablan
iste godine je uvenuo
žene su rekle da je to loš znak
te je noći mjesec bio pun
i pas nije prestajao lajati
ujutro se primirio i prodao za obrok
kad je nekoliko godina kasnije uginuo
otac ga je pokopao uz nesuđeni jablan
rekao je da u prirodi ne postoji smrt
već samo preslagivanje atoma
neka se kosti miješaju sa sjemenjem
iz toga ne može ništa loše ispasti
onoga dana kad sam otišao
otac je otkopao rakiju
do tad nitko nije znao
da ju je po mom rođenju
zatrpao u istu rupu
u koju je posadio mladi jablan
i sahranio psa
rakiju nisam ni okusio
ako je zatvorena ubila drvo
što bi tek meni učinila
ali sjetio sam se mjeseca
pucao sam na njega dok se nije sakrio
moj put je bio moja odluka
i nisam želio da me itko prati
sjećanja sam zakopao
neka se preslaguju u meni do boljih dana
ponovo ću im nazdraviti
kad se mrtvo pseto popiša uz jablan
i lajanjem sebi zaradi za ručak
+++
pet dana u tjednu
čovjek se ustaje u cik zore
umije se
ponekad i obrije
sat se vremena drnda autobusom
trpi tuđu nervozu i zadah
izađe dvije stanice ranije kako bi protegnuo noge
na ulazu u firmu prijavi se čuvaru
presvuče u garderobi
smjesti uz pokretnu traku koja vozi nagomilano streljivo
čovjek je fokusiran
svaki metak dohvati i mjeri nekom čudnom spravom
neispravan metak odbacuje u stranu
dobar je onaj koji može ubiti
kasnije ode na pauzu
podmetne karton na prljavu klupu
i sjedne
odmota sendvič i jede
gleda kako godinama na zidu prema stropu raste pukotina
onda plitkim ugrizima pojede bananu
i kratkim gutljajima dugo pije čaj od pelina
čitao je da je to zdravo za želudac
ostatak vremena drijema
kad se vrati do pokretne trake opet prevrće metke između prstiju
mjeri ih i traži grešku
dopušteno odstupanje je jedan mikron
jedan množen s deset na minus šestu metara
to čini razliku između života i kraja
prvih deset godina
čovjek je svakom metku uputio bojazan
pitao se hoće li izvršiti zadaću
pitao se koji će od njih pogoditi
to ga je opterećivalo
onda je prestao misliti
sad mu je puno bolje
više nema gastritis i ne pije čaj od pelina
jedino što mu povremeno padne na um
hoće li i ovaj mjesec
na vrijeme stići plaća
+++
prodao sam kalašnjikov
nekom talijanu koji se vrzmao među nama
taj je kupovao sve što je stigao
ako si imao ratni plijen
znao si da ga njemu možeš uvaliti
dao mi je petsto maraka za kalaš s crveno ofarbanim kundakom
plijen iz moje zadnje akcije
godinu dana kasnije u lokalnom kafiću
vidio sam na televiziji prilog o terorističkom napadu na jugu italije
neka militantna grupa ili mafija
(nisam razumio tko i zašto)
podmetnula je granatu
i upala u neku zgradu
mrtvih civila na sve strane
kad ono
u jednom kadru, ispod ruševine
između prašnjavih i krvavih tijela
viri kalašnjikov s crvenim kundakom
dovršio sam piće, otišao na pišanje, oprao ruke i umio se
potom sam pozvao konobara i rekao mu
neka svima toči piće dok se ne popije za petsto maraka
sutra ću mu donijeti lovu
znamo se
+++
budim se kraj hladne peći
dlanove uranjam u nebo
umivam piljevinu iz očiju
kroz prozor se nazire obris šume
rastapa se poput snijega kad u njega ulegne
vrela čahura
zubato sunce odgriza proplanak
zlatnom trubom vabi životinje iz rupa
trag u mrazu dubok je i svjež
jutro miriše na čaj od kadulje
ukočeni list se otkine
pod njim zadrhti lokva
kaže da nije sve mrtvo
a spaljeno selo šuti
