(iz zbirke priča Kaleidoskop)
Centar grada u 7:45. Poput limene zmije sa šarenim kralješcima kolona automobila prelama se između zgrada koje nam je Austro-Ugarska ostavila da od njih dignemo ruke. Svijet se pokušava razbuditi; zavrće rukave, pljuje u šake, čeka da sat označi početak odbrojavanja prema koncu radnog dana. Oblak iznad grada napet je kao šator. Sunce je nevidljivo, grije neka druga mjesta i naselja. Semafor na zavoju najneobičnije je mjesto za susret. Tu se svakog jutra mimoilaze mrzovoljni i pospani ljudi. Tek iza deset uhvatit će ritam s danom. Do tada im je jedino važno stići na posao. Prstima tapkam po volanu u ritmu prvih radio-reklama, obrazi mi se drmusaju u leru, slutim da mi crveno na semaforu ubrzava još jedno otkidanje tromba i put prema novom infarktu.
Na metar od farova mog auta, s desne strane pješačkog stoji mlađahni hipster traljavo uzgojene brade. U šaci stišće majušni dlan pjegavog klinca koji stoji do njega. Malac crvene kose uvrh glave ima četiri godine. Na suprotnoj strani stoji brineta u hlačama i sakou boje kadulje koji joj ističu prekrasno raspoređenih petnaestak kilograma viška. Rane tridesete, na ruci zlatna narukvica, o ruci torbica, u ruci dlan djevojčice vrtićke dobi. Dugi plavi uvojci poskakuju dok cupka u mjestu igrajući zamišljeni cip-cop. Zeleni hodač bljesne. Hipster i gospođa kreću duž zebre, zamišljeno prolaze jedno kraj drugoga zagledani u konac mjeseca koji će im pokriti dio minusa. U prolazu, djevojčica se okreće za crvenokosim dječakom. U hodu dječak preko ramena traži djevojčicu. Pogledi im se susreću. Oči se zacakle, smiju se jedno drugome. Ruke odraslih čvrsto ih vuku u dan u kojemu moraju odraditi svoje male uloge.
Veliki se svijet ne obazire na mali svijet. Njegove su brige prevelike da bi u 7:45 primijetio bilo što. Za to vrijeme mali svijet ne zanima vrijeme, ni radno ni bilo koje drugo. Ne zanima ga vreva, sirene automobila, oblak koji vakuumira Kvarner, nije ga briga ni za idući korak. Mali svijet želi biti zaustavljen u pogledu, tu i sada. Želi upoznavati druge svjetove prije nego postane velik. Mali svijet želi više od osmijeha, no smiješak nestaje iz vidokruga, ostaju tek znatiželjne oči koje se ne mire sa silom koja ih odvlači u trbuh zvijeri. Veliki svijet je budan, raste, kuca po riječkim ulicama, u zgradama, uredima… i nema pojma da mu je trenutak na semaforu u 7:45 spasio dan.
Automobil iza mene trubi. Zeleno je, a ja ne krećem. Tražim tuđi trenutak, tražim mali svijet, tražim sebe u svemu. Uzalud. Dodajem gas, ali ne ubacujem u brzinu. Poput zelenog lika sa semafora, glumim da imam cilj, a stojim.
