07/10/2022
Pretraga
Zorica Krističević-… borbu s vlastitim nesvjesnim otpočela sam prije gotovo četiri decenije, stoga mogu odgovoriti kako ta moja borba sa samom sobom dovodi do svjesnog izbora i ‘treniranja’ nekih drugih, filozofskih stavova i svjetonazora.

Zorica Krističević-… borbu s vlastitim nesvjesnim otpočela sam prije gotovo četiri decenije, stoga mogu odgovoriti kako ta moja borba sa samom sobom dovodi do svjesnog izbora i ‘treniranja’ nekih drugih, filozofskih stavova i svjetonazora.

Pjesnikinju i prozaisticu Zoricu Krističević upoznao sam prije nekoliko godina na tribini “Jutro poezije” u Zagrebu. Povod za ovaj razgovor bio je njen ciljani dolazak i predstavljanje (nove) zbirke pjesama “Ime mi je Snjeguljica”. Poetika ove pjesnikinje je slojevita, sveobuhvatna, ali izravna i pristupačna, prijemčiva: u njoj usporedno diše empirijsko i refleksivno, istodobno je ispovjedna i tajnovita, uznemirujuća, potresna i utješna.

1) Rođeni ste u Doboju, u Bosni i Hercegovini, studirali ste u Tuzli i Sarajevu, ali ste zbog rata preselili u Zagreb. Očito je da je nova sredina brzo prepoznala Vaš talent, jer ste prvu i drugu zbirku poezije objavili u izdanju Matice Hrvatske, a recenzenti su Vam bili uglednici Tonko Maroević, Branko Maleš i Jozefina Dautbegović. Kako ste došli u kontakt s izdavačem i kakva su Vaša iskustva iz te suradnje?

U kontakt s izdavačem, odnosno MH sam došla na neobičan način, iako je trebalo biti na običan. 2006. godine sam doselila u grad Zaprešić gdje sam kupila stan, koji se – kako  zgodno – nalazio upravo u istoj zgradi u kojoj i gradska knjižnica. Poučena iskustvom iz rane mladosti kada sam u Doboju, u gradskoj biblioteci, upoznala našu – sada na žalost pokojnu – poetesu i književnicu Jozefinu Dautbegović, potražila sam u Zaprešićkoj knjižnici lokalno društvo književnika. Naime, Jozefina je zajedno s tadašnjim ljubiteljima lijepe riječi u Doboju osnovala književnu tribinu unutar same dobojske biblioteke, gdje su se isti redovito okupljali te održavali kulturno-književne večeri. Očekivala sam kako ću na nešto slično naići i u GK u Zaprešiću, ali djelatnice su mi uporno govorile kako ničeg takvog  kod njih nema. Ja sam bila još upornija i nastavila sam inzistirati kako nečega sigurno ima, pa su mi odgovorile kako ‘nema ničeg osim zavičajne zbirke’. Na kraju sam dobila odgovor na pitanje tko ju vodi i gdje tu osobu mogu naći, a ispostavilo se kako su me uputile na tadašnjeg predsjednika MH ogranak Zaprešić. Bio je to čovjek koji je pokrenuo nekoliko vrijednih i obimnih projekata u ovom ogranku MH, jer je bio rođeni, ali nesuđeni historiograf. On je naprosto odlučio ništa ne prepustiti slučaju i moj rukopis je odmah poslao (sada pokojnom) g. Tonku Maroviću te g. Branku Malešu. Obojica su  vrlo brzo odgovorila pozitivnim kritikama. Nakon prve knjige ratne tematike ‘Sedmo slovo slobode‘, unutar tek nešto više od godinu dana ušli smo i u projekt s mojom sljedećom knjigom ‘Potrošeni Adonis‘, koju su recenzirali g. Tonko Maroević i (slučajnim susretom u Ilici nanovo pronađena) Jozefina Dautbegović. Primijetila sam posljednjih godina u medijima kako je ponekad predstavljaju kao Jozefinu Dautbegović Krajnović (a tako piše i na wikipediji),  iako je Krajnović bilo njezino djevojačko prezime pa bi, u tom slučaju, trebalo zamijeniti redoslijed. Uglavnom, otkrit ću ovdje  malu crticu o tome što mi je sama Jozefina jednom prilikom povjerila, a to je kako bi voljela da je svoje predivne riječi i stihove izdavala i pod svojim djevojačkim prezimenom, ali kako je za to već kasno – iz nekih razloga koje sada ovdje neću spomenuti.

Jozefina je bila moj prvi urednik, makar neformalno. Naime, još kao tinejdžerica kada sam se upisala u srednju školu (a to je bilo prije trideset i osam godina!) otišla sam k njoj s iskidanim listovima papira na kojima su bile ispisane razne moje pjesme, zapravo pjesmuljci: sve pod utjecajem do tad pročitanog. U svemu tome bila je i jedna, po mom tadašnjem mišljenju, ‘ružna pjesma’. Nakon nekoliko dana, kada sam opet došla do nje, bez okolišanja mi je rekla: “Ovo ništa ne valja, sve možeš baciti. Sve osim ove pesme. Ako ikako možeš, nastavi pisati ovako.” Bila je to ona ‘ružna pjesma’. Poslušala sam je. I upamtila kako uvijek moram zaboraviti sve što znam prije nego li pristupim pisanju.

Kod zbirke ‘’Potrošeni Adonis’’ također se potrudila sa mnom prijeći neke sporne dijelove i dati nekoliko vrlo vrijednih primjedbi. Uglavnom se radilo o kraćenjima mojih ionako podugih stihova. Ovdje ću otkriti još jedan nepoznat detalj u vezi s Jozefinom. Naime, nisam znala kako  nasloviti svoju novu zbirku. Radni naslov bio je jednostavno ‘Atropa‘ jer je to bila prva pjesma koju sam napisala i tako je cijeli tekst automatski pospremljen u dokumente na kompjutoru. Jozefina je bila ta koja je inzistirala neka zbirku nazovem po istoimenoj pjesmi ‘Potrošeni Adonis’. Moram reći kako nisam olako na to pristala. Nisam osjećala taj naslov, da tako kažem. Na kraju sam, nemajući drugog rješenja, pristala. I drago mi je danas što je tome tako. Tako da je, po drugi puta, Jozefina bila moj (neformalni ali stvarni) urednik.

Pripremale smo se zajedno i za moju treću zbirku ‘Hod na prstima‘, Jozefina je trebala napisati recenzije i za nju, ali ju je iznenadna i prerana smrt prije toga odnijela i osiromašila sve nas za bogatstvo koje je nosila u sebi.

Inače, s MH, ogranak Zaprešić, suradnja je na obje moje kod njih izdane zibrke tekla glatko, uz mnogo razgovora, dogovaranja i usklađivanja. Bila sam tada, a i danas sam, zapanjena kako sam kao jedno posve nepoznato ime i osoba, tada bila prihvaćena s puno povjerenja. Želim ovdje još napomenuti kako je MH Zaprešić i danas vrlo aktivna s mnogo članova volonterski posvećenih njezinom  radu u očuvanju baštine i dijeljenja suvremene kulture.

2) Osim poezije, veoma uspjelo i uspješno pišete i prozu. Zbirka kratkih priča, točnije crtica iz života razvedene žene, naziva “Moj balkončić ili Raspušteničke fusnote”, prevedena Vam je na engleski jezik. U današnje vrijeme, kada veliki broj brakova puca uslijed “nepomirljivog neslaganja karaktera”, Vaša originalna iskustva iz te knjige prepoznajem i kao univerzalna. Frustrirajuće je kada odrasla, zrela, samostalna žena, silom novih prilika opet treba pomoć svojih roditelja. Najednom postavši samohrani roditelj, osim financijskih poteškoća i odricanja od nečeg dosad razumljivog i posve pristupačnog, suočava se i s problemom da svojoj djeci objasni novonastalu situaciju. Doživjevši novi gubitak, jer u ratu ste već izgubili dom i zavičaj, pronašli ste snage da još jednom krenete ispočetka i da, osim o emotivnoj konfuziji kojom nas razvod obilato daruje, duhovito progovorite i o radu nedjeljom, susjedskim i prijateljskim odnosima, o udomljavanju životinja – kućnih ljubimaca, o vjeri i povjerenju, o ženskoj potrebi za estetskim uređenjem svog prostora, o strahu od nove veze, pa čak i o navici nekih ljudi da čitaju u WC-u. Čini mi se da humor nudite kao lijek za bol, a rad kao terapiju i recept za oprost bivšem partneru. Prema mom mišljenju, ova će zbirka ostati trajno aktualnom, a budući da je i prevedena, zanima me imate li kakve povratne informacije o recepciji čitatelja. Koliko ste imali prilike razgovarati s onima koji su prošli slično iskustvo, osobito sa razvedenim ženama? Jesu li Vas čitale i što su rekle o Vašim pričama?

Moram priznati kako nastanak ove proze, odnosno vrlo kratkih priča (trenutno pišem još kraće, samo da se zna) nije bio zamišljen kao zbirka, kao materijal za knjigu. U trenutku njezina nastajanja, uglavnom tijekom 2006. i 2007. godine, ja sam tek bila uselila u onaj stan iznad gradske knjižnice, a priče sam pisala svaki drugi vikend kada su moja djeca (tada stara šest i devet godina) provodila vrijeme sa svojim drugim roditeljem, jednostavno kao mentalnu vježbu – da malo pobjegnem od pisanja poezije, ili današnjim jezikom rečeno, da se ‘refrešam’, pa možda čak i ‘resetiram’. Godinama te tekstove nisam nikome davala na čitanje. Na kraju sam ih dala prevesti na engleski jezik i objavila sam ih na platformi Amazon.

No, kako u tom trenu ništa nisam znala o cijelom tom poslu, da ne kažem biznisu, jer on to jeste – tako je i ta moja, u biti e-knjiga, ostala nezapažena. Ono malo ljudi, mojih prijatelja, koji su je čitali, redom su izjavili dvije stvari: prva je kako su se smijali, a druga kako su plakali.

Da odgovorim na pitanje: današnje razvedene žene trebaju neku drugu knjigu, a ta druga knjiga je jedan stvaran priručnik o zakonima, izmjenama zakona, sudskoj praksi, praksi centara za socijalnu skrb, otvaranja i zatvaranja novih bankovnih računa i kredita, prava i obveza roditelja, procesuiranja slučajeva na policiji, sudu, CZSS, pa zatim drugi priručnik o utjecaju rastave na djecu, o poteškoćama ili zastojima u učenju, o načinu kako pristupiti svom vlastitom djetetu na drugačiji način, što stvarno očekivati, koliko se strpjeti, kako ublažiti. O trećem priručniku neću ni počinjati, a to je onaj kako se žena u tijeku raspada vlastite obitelji osjeća, koji joj se procesi dešavaju, na što mora obratiti pažnju kako bi zaštitila svoje fizičko, mentalno i duševno zdravlje. Na žalost, većina žena ne postupi tako. S razvedenim ženama sam često razgovarala, kao i s onim udanima, jer i one često trebaju savjet, možda i veći i teži nego one koje su se osmjelile uspostaviti svoje granice, štiteći tako i sebe i svoju djecu i ući u proces rastave. Ali, to je neka sasvim druga tema.

Na žalost, postoji i jedan broj muškaraca, koji su također na određeni način zlostavljani od strane svojih partnerica, a naše ih društvo spremno stigmatizira. Jer muškarac je fizički jači, pa ne bi trebao dozvoliti da mu itko može išta nažao učiniti. Pri tome zaboravljamo kako je i muškarac vezan za svoju djecu, kako je i on u stanju, baš kao i zlostavljana žena, hodati po ljuskama od jajeta, ne bi li umanjio štetu koja bi mogla biti nanešena njegovoj djeci. Ili jednostavno zato, jer ne želi biti odvojen od svojih kćeri i sinova.

3) U knjizi “Hod na prstima”, društveno angažiranoj zbirci o položaju žene u društvu i obitelji, još jednom nas, na svoj osoben način, upoznajete sa svim manifestacijama i oblicima spolne diskriminacije i nasilja nad ženama. U ovom snažnom djelu pronašao sam slojevit, minunciozan i empatičan prikaz ženske patnje, pasivne trpnje, (nemoćnog) bijesa i otpora, želje za revanšizmom, nepostojanje zadovoljavajuće pravde ni satisfakcije za žrtvu, koja je na sudskim procesima dodatno ponižena. Osim toga, govorite i o nerazumijevanju žene i neispunjavanju njenih potreba od strane rigidnog partnera te o razvijanju ženske samosvijesti. Transparentno je da je zbirku pisala hrabra, punokrvna žena, takva koja nudi i rješenja problema. “Muškarčine” koje se plaše svake ženskosti i ženstvenosti odmah bi je proglasile mizandričnom i feminističkom. Jeste li feministkinja i kako biste Vi definirali feminizam?

Feminizam je definiran kao skupina političkih pokreta kojima je cilj društvena, socijalna i politička ravnopravnost spolova, odnosno izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca. Ovo je citat s wikipedije. Ako pogledate kako se, zapravo službeno karakterizira radikalni feminizam, a kako liberalni – da sada opet ne prepisujem s interneta, onda bih sebe, najiskrenije, strpala u radikalni feminizam. Zašto? Zbog iskustva. Kažu kako prilika čini lopova. Na prvi pogled malko neukusno, ali poigrat ću se s narodnom poslovicom, pa reći kako zlostavljanje čini (radikalnu) feministkinju. Ne bježim od toga kako me je u svemu oblikovalo vlastito iskustvo. To iskustvo je referentna točka boli, poniženja  i tuge, ali jednako tako i spoznaje, rasta i snage. Jer, ne možemo apsolutno ništa promijeniti u sebi niti oko sebe, ako najprije ne prihvatimo činjenicu gdje to jesmo i tko smo. A evo kako ja definiram feminizam, barem onaj osobni:

taj trenutak prije same sebe / kada još ne postojim / nakon točke sabrane poniženjima /

stojim usred puknute membrane / i moje tkivo curi u život / a u susret smrti /

tad otkrijem kako imam glavu / koju mogu pomicati / i da je visinu moguće dosegnuti /

pa uprem oko u beskraj mogućnosti / iznenađena prvim udisajem / spoznam pluća i krenem disati / taj trenutak kad narastu mi ruke i noge / one postanu snažne žbice kotača / kotrljajući me u svijet / i ja dokučim kako sam tu: / žena primorana na sebe / i feministkinja do dna

4) U pjesničkoj zbirci “Meditacije”, umjesto na zadanu temu, pišete na zadanu sliku – fotografiju. Je li Vam bilo lakše ili teže tako pisati? Kakve izazove i zahtjeve nosi takav način rada?

Ta zbirka je nastala kao dogovor između mene i umjetničkog fotografa g. Jurice Lenarda, a na moju inicijativu. Njemu se ta ideja jako dopala, jer kada su knjige u pitanju, uglavnom slika slijedi riječ i počesto – sasvim neravnopravno – biva nazvana ilustracijom. Željela sam to izbjeći i učinila sam to sa zadovoljstvom. Dakle, da se malo našalim – i ovdje sam bila feministkinja, te sam htjela pružiti ravnopravnost objema stranama u mediju u kojem pisana riječ poglavito ima prednost.

Bilo mi je lakše pisati tako. Volim pisati zadanosti, bila to tema izražena riječju, glazbom ili slikom, pa tako i fotografijom. U pisanju ne bi trebalo biti lakšeg i težeg u tom smislu. Netko bi mogao reći kako se ne može pisati na zahtjev, jer to onda i nije umjetnost, ali ne bih se sada ovdje upuštala u takvu raspravu, i da skratim – takva tvrdnja je naprosto netočna.

Kakve izazove nosi takav način rada? Pa, svaki zahtjev koji sa sobom nosi ograničenja i pravila, teže je izvesti ako ujedno ostajemo unutar zadanih okvira i pronalazimo nova rješenja, tako da bih rekla kako takav način rada nosi više nagrada nego li zahtjeva, ma kako skromni naši (odnosno, u ovom slučaju moji) pomaci  u tom smislu bili.

5) Iza naslova nove knjige pjesama “Ime mi je Snjeguljica”, stoji apoteoza jedne zrele ljubavi, koja je u život junakinje zbirke stigla nenadano, kao epifanija. Zbirka je konceptualna, zamišljena kao “Dnevnik jedne ljubavi”, međutim, pogrešno bi je bilo tematski uokviriti samo kao ljubavnu. Kroz pjesme se provlače Vaši “stari” motivi: obiteljsko nasilje, potreba žene za razumijevanjem, ljubavlju i afirmacijom, ponekad i za samoćom. Sam naziv knjige je simbolički jer Snjeguljica, koja se najčešće pojavljuje u inačici Snježana, a rjeđe i Snežana, pojam je i simbol napaćene žene koja na koncu ipak ostvaruje ljubavnu sreću i osobno ispunjenje. Sve ukazuje na to da je ime lika iz bajke Vaš alter ego. Što jednu pjesnikinju tjera da tako hrabro istupi pred čitatelja i publiku na pjesničkim susretima i nastupima? Je li Vam pisanje svojevrsna terapija, ventil ili nešto drugo?

Ideja je bila svakodnevne događaje, doživljaje i promišljanja, a povremeno i one nesvakidašnje, prerušiti u dijalog ljubavnika, gdje svaki ima svoju osobnost i iskustvo koje ga je oblikovalo, jer upravo na podlozi tih različitosti često se bolje vidi ono iskazano a da ga sami ne moramo posebno naglašavati. Osim toga, tu su referentne točke stvarnosti koje se odnose baš na svako ljudsko biće, jer smo u vremenu svi vezani na njih: kada bjesne požari u šumama Amazone, kada započinju i završavaju ratovi, sve je to ono veliko što direktno utječe i na nas male, htjeli mi to ili ne. Dakle: jedan kolaž, množina slika, događaja i senzacija, ali svaki s određenom mjerom, tako da, usudila bih se reći, niti jedan od motiva nije prevladao na uštrb drugoga.

Mislim kako će se mnogi umjetnici, oni koji se tako osjećaju ili se žele barem na trenutak tako osjećati, složiti sa mnom (a to je zapravo ono što često čujem od svojih prijatelja, dakle – ovo nije moja misao) kada kažem sljedeće: nama koji se usudimo biti kreativni i nešto kreativno radimo i/ili stvaramo puno je lakše. Mi nekako ostajemo dovoljno često u dodiru sa svojim duševnim procesima, prepoznajemo i priznajemo same sebe unutar tih procesa, bliže smo istini o sebi, svojoj ranjivosti i krhkosti, pa lakše prolazimo kroz život. Tako da je, usudila bih se reći, svaki umjetnički i/ili kreativni proces ujedno i terapija, ventil i ono famozno ‘nešto drugo’.

Snjeguljica, Snježana i Snežana su definitivno moj alter ego, kao i sama pripovjedačica u ovoj zbirci poezije. Biti napaćen, pa na koncu ostvariti (no ja bih ovdje radije upotrijebila glagol ‘osvojiti’) ljubavnu sreću i osobno ispunjenje (iako ove dvije stvari idu obrnutim redoslijedom) jest u jednu rečenicu stavljena svaka književna, glazbena i filmska uspješnica. Zašto? Zato jer je to počesto ono što mnogi ljudi traže, dakle ono što smatraju kako nemaju u svojim životima, a potajno bi željeli imati.

Što me tjera da tako hrabro istupim pred čitatelje i publiku na susretima i nastupima? Na to sam, zapravo, već odgovorila odgovarajući ranije na pitanja o feminizmu: ne bježim od toga kako me je u svemu oblikovalo vlastito iskustvo. Smatram kako od toga nitko ne bi trebao bježati. To iskustvo je referentna točka boli, poniženja i tuge, ali jednako tako i spoznaje, rasta i snage.

6) U prvom dijelu zbirke, nazvanom “Snjeguljica i sedam ožiljaka”, akcent je na Snježani, na njenom doživljaju života i ljubavi, na suočavanju s vlastitom prošlosti. No tu je i lik Palčića koji je u prvom dijelu prisutan kao empatični partner, sufler, apologet i psihoterapeut. Premda se recenzent knjige referira na bajku Palčica, mene je muški lik asocirao na Tomu Palčića. Nakon pomnog iščitavanja pjesama, logično sam zaključio da su Snježana i Palčić nadimci koje su akteri ljubavne veze nadjenuli jedno drugome od milja, u jednoj strastvenoj ljubavnoj komunikaciji, takvoj kakva između ostalog, obiluje i pikantnim humorom i nježnim dosjetkama. U drugom dijelu, naslovljenom “Palčić stoji pod oblokom”, pažnja je više usmjerena na muški dio ljubavnog para: jednom emotivnom opservacijom zaljubljene žene “secira se” partnerova osobnost, lik i djelo. Bajkovitim svršetkom, u trećem dijelu “Vjenčanje Snježane i Palčića”, efektnom se, postepenom, delikatnom sublimacijom, dva života potpuno sjedinjuju u jedan zajednički, u život sudbinski (po)vezanog ljubavnog para. Vaša je poezija blistav splet imaginarnog i proživljenog. Je li ta potreba da se “izmiješaju” stvarnost i fantazija svojevrstan relikt djetinjeg poimanja svijeta? Čini mi se da je u Vama, svim iskušenjima usprkos, ostalo mnogo dječje zaigranosti.

Ime mi je Snjeguljica!’ jedan je od rijetkih mojih tekstova u kojima sam promijenila redoslijed već napisanoga. Obično unaprijed imam posložene ideje u glavi i onda ih po određenom redu ispisujem. Ovog puta, nakon što sam zbirku dovršila, učinilo mi se kako bih trebala napraviti intervenciju, tako da sam je podijelila na tri cjeline: ‘Snjeguljica i sedam ožiljaka ‘, tu je predstavljena junakinja – ženski lik, ‘Palčić stoji pod oblokom’, unutar ovog dijela prestavljen je junak – muški lik i na kraju slijedi ‘Vjenčanje Snježane i Palčića‘ kao prikaz sjedinjenja junaka i junakinje. Izdvojeno od svega toga, na samom početku nalazi se pjesma ‘Opa!‘ iz koje je zapravo idejno potekla cijela zbirka.

Nisam promišljala odakle dolazi moja potreba da se izmiješaju stvarnost i fantazija u ovoj posljednjoj, nedavno objavljenoj zbirci, ali mi je drago da je to prepoznato kao svojevrstan relikt djetinjeg poimanja svijeta. Priznajem kako je u meni te zaigranosti mnogo. Zapravo svi je imamo u neograničenim količinama od najranijeg djetinjstva. Kada i kako je svatko od nas svoju zapretao, izlomio na djeliće ili je cijelu, u komadu, gurnuo nekamo, iza nekog ormara posred vlastite duše – jer, duša je nezgodan (pod)stanar, a svi je imamo – to je na nama da ponovno istražujemo, dozivamo i otkrivamo.

7) U jednoj pjesmi kažete “nema budnosti bez iskustva sna”. U drugoj, “pomisao je neman što se otrgla umu, / kao što se um otrgao čovjeku, / a čovjek vlastitoj svijesti.”. Takvim poetskim konstatacijama, naglašavate filozofsko poimanje svijeta, možda i na temeljima istočnjačkih religija, odnosno filozofija. Koliko ta učenja doista imaju upliva na vaš svjetonazor?

Bojim se kako su ona učenja koja najviše utječu na moj svjetonazor, poglavito podsvjesno, upravo iz katoličkog kršćanstva, a što mi je, uvjerena sam, otac i nesvjesno usadio. Pri tome, ne radi se ovdje o vršenju bilo kakvih obreda, naime moji me roditelji nikada nisu odveli u crkvu, niti su sami tamo ikada išli, jednako tako nismo imali Bibliju u kući – bila su to neka druga vremena.

Iz tog i takvog kršćanskog, duboko podsvjesnog svjetonazora ponijela sam sram, poglavito vezan na vlastito, žensko tijelo pa tako i na vlastitu ženstvenost, ranjivost, onu koja je u nekim drugim kulturama i civilizacijama nepisanim i nerečenim kodeksima zaštićena i poštivana. Zatim duboku moralnu dilemu koja se očituje kao pretjerana odgovornost, koja često i nepotrebno prelazi granice zdrave, osobne odgovornosti. Naravno, borbu s vlastitim nesvjesnim otpočela sam prije gotovo četiri decenije, stoga mogu odgovoriti kako ta moja borba sa samom sobom dovodi do svjesnog izbora i ‘treniranja’ nekih drugih, filozofskih stavova i svjetonazora. A oni djelomice počivaju, bolje rečeno poklapaju se s nekim istočnjačkim religijama, odnosno filozofijama. Osobno, budizam nalazim vrlo primjenjivim, pa ga često prakticiram u pokušajima razrješavanja čak i onih sasvim nemetafizičkih dilema.

8) Nebrojeno sam puta doživio da loše čitanje i govorenje vlastite poezije upropasti i najljepšu pjesmu. Isto tako, vidio sam i čuo da veličajnom poetskom postignuću ne uspijeva nauditi niti loša recitacija, ali i to da ni najvrsniji interpret ne uspijeva uzdići u poeziju neki banalni pjesmuljak. U Vašem se slučaju sve poklopilo, prisutna je potpuna ravnoteža: ne samo da izvrsno pišete već i veoma nadahnuto, izražajno i uvjerljivo govorite svoje pjesme, sve iz glave, napamet, bez čitanja. Jeste li postepeno stjecali, gradili tu “glumačku” vještinu memoriranja i deklamiranja ili ste je otkrili spontano, samo tako? Jeste li recitirali na priredbama u osnovnoj i(li) srednjoj školi?

U srednjoj školi sasvim sigurno nisam ništa recitirala, ali jedan put mi se to desilo u osnovnoj školi. I to bi bilo sve. Pjesme učim napamet i vježbam ih izgovarati glasno kod kuće dok nešto radim. A najbolje je to vježbati odmah ujutro, nakon buđenja, dok sam još u krevetu. Zašto to činim? Pa, prije nekih osam godina prisustvovala sam dvoboju dviju jako dobrih pjesnikinja na jednoj tribini, gdje je svaka čitala svoju poeziju. Iskreno rečeno, vrlo zanimljivu, svježu i dobru poeziju uspjele su svojim stavom ‘važno je samo pročitati’ – upropastiti. A nisu to ni primijetile! Obećala sam samoj sebi kako će moj slijedeći projekt biti naučiti kako čitati najprije glasno i ujednačeno, a zatim sve ono ostalo. Prije četiri godine pridružila sam se amaterskoj dramskoj skupini u Zaprešiću, u kojoj sam stekla nove prijatelje i pronašla sjajnu ekipu. Tu sam učila i vježbala. A slijedom toga otkrila sam i fizički teatar pri MSU u Zagrebu koji vodi plesač, euritmist, koreograf, redatelj i kazališni pedagog Žak Valenta. Moram priznati kako sam uz rad sa Žakom Valentom oslobodila vlastito tijelo a da nisam niti bila svjesna kako i gdje je sve ono zapretano! Uz Žaka, jedan dio radionica vodi i naš izvrsni glumac Vilim Matula, koji na vrlo profinjen način uspijeva izliti na polaznike ogromnu količinu novih znanja i vještina, baš kao i dragi Žak. Dakle, nije bilo spontano. Bilo je željeno.

9) U jednoj pjesmi u zbirci “Potrošeni Adonis”, govoreći o sudbini Trojanca Dolona, kažete da je čovjek sam sebi kriv, jer on je taj koji bira. Vi ste izabrali pisati. Nakon sedam objavljenih knjiga, mnogi od nas iz književnih krugova smatraju Vas afirmiranom književnicom. Je li posao koji radite da biste osigurali egzistenciju u koliziji s Vašim htijenjima i potencijalima?

Nekad bih na to pitanje odgovorila potvrdno. Danas to više ne dolazi u obzir. Jer, kao što već dva puta rekoh – naše nas iskustvo čini onime što jesmo. Posao koji radim osigurava mi egzistenciju. A kada ne bih imala osiguranu egzistenciju izgubila bih pravo na roditeljstvo, da nabrojim samo jednu posljedicu toga. A što sa svim ostalim komplikacijama koje bi se iz neosigurane egzistencije pojavile? Tako da ću reći – ne, posao koji radim kako bih osigurala svoju egzistenciju nije u koliziji s mojim pisanjem. Ostavlja mi manje vremena za pisanje, to je istina, ali ja sam se prilagodila pa pišem kraće forme – poeziju i vrlo kratke priče.

10) Na pjesničkim susretima koje pohodim, ponekad mi se čini da smo mi “iz branše” još jedini koji čitamo, kupujemo i razmjenjujemo knjige: kao da sve napisano ostaje među nama, u jednom hermetičnom, ezoteričnom društvu. Tiskamo knjige, poeziju ili prozu, koje Ministarstvo kulture onda otkupi ili ne otkupi za biblioteke. Pitam se koliko se te otkupljene knjige i posuđuju za čitanje iz knjižnica. Vaša zbirka poezije “Hod na prstima” pojavila se i u digitalnom izdanju. Što mislite, je li digitalna knjiga naša budućnost?

Digitalne knjige imaju svoje prednosti kao i mane, ovisi s koje strane ih promatrate. Meni kao čitatelju imaju mnogo prednosti, ali kao autoru i ne toliko. A opet, s druge strane, sve ovisi o tome koju svrhu u knjigama koje čitamo ili pišemo tražimo, odnosno koju im svrhu dajemo? Bojim se kako nemam jasan odgovor na ovo pitanje. Hoću li opet nešto objaviti digitalno? Ne znam. ‘Raspušteničke fusnote‘ objavljene su samo digitalno, zbirka poezije ‘Fotograf‘ također – bila je to prva digitalna knjiga poezije koju su Gradske knjižnice grada Zagreba nekome objavile, a ‘Hod na prstima‘ objavljen je i u digitalnom i u tiskanom obliku. Moguće je da ću sebi dozvoliti objavu još jedne digitalne knjige. Naime, radi se o tekstu naziva ‘Pisma iz parka‘, koji bogato obiluje ilustracijama naše slikarice Vlaste Pastuović Aleksić, koja je već napravila i nekoliko istoimenih izložbi. Knjiga je zamišljena kao spoj teksta i slike i prilično je skupa za tiskanje, a već dugo stoji u ladici – četrnaest godina.

11) Postoje li književna djela bez kojih ne biste mogli zamisliti svoj život, takva kojima se uvijek vraćate i ponovo ih čitate? Mislite li da su neka od njih utjecala na Vaš poetski i prozni izraz i stil?

Definitivno bi svijet bio drugačiji bez Bulgakovljevog  romana ‘Majstor i Margarita‘, kao i Wislave Szymborske, Zbigniewa Herberta, Jozefine Dautbegović, ali moram priznati i Georga Orwela, Stephena Kinga. Osobno, jako volim Tolstoja, Nabokova, Kafku, a i našeg Janka Polića Kamova … Kako ovdje ne spomenuti Edgar Allan Poea koji je bio daleko, daleko ispred svog vremena? Lista može ići u nedogled.

Mnogo je pisaca iz Južne Amerike koji pišu fantastičnu prozu. Toplo preporučam Samantu Schweblin … Inače, od domaćih suvremenika, priznajem kako volim stil pisanja Darije Žilić. A posebno mi se dopadaju i vrlo precizno i beskrajno zaigrano složene zbirke poezije Tina Lemca.

Što se tiče poetskog izraza i stila, na mene je velik utjecaj imao Zbigniew Herbert. I mada je on moja muza u tajnosti, ženi u meni ipak je drago što je Nobelova nagrada za književnost pripala Szymborskoj.

12) Za kraj, još jedno pitanje nevezano za književnost. Već ste u ovom razgovoru spomenuli da se bavite i fizičkim teatrom. Možete li nam pojasniti o čemu se radi?

Pa mislim kako će biti najbolje uguglati ime Žak Valenta i fizički teatar kako biste više saznali o PAP (Performing arts programu) pri Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, kojega on umjetnički vodi od 2015. godine. Uči nas ples, mimu i fizički teatar. Jer fizički teatar spada, naravno u izvedbene umjetnosti, a mislim kako sama riječ ‘izvedbeni’ obuhvaća i govori mnogo sama po sebi, a podrazumijeva prisutnost, budnost, svjesnost, fokusiranost na tijelo, glas i um, za što je potreban trening i predanost, ali prije svega spremnost na neko svoje, unutarnje (a ponekad i vanjsko) pomicanje osobnih granica. Naše je poimanje sebe samih snažno upisano u naša tijela i moram priznati kako samo naizgled fizički teatar zvuči i djeluje kao izazov za naša tijela, ali tu se ipak ponajprije radi o unutarnjem izazovu. Koliko smo spremni prepustiti našem tijelu neka ono odlučuje i neka nas vodi kroz prostor? Koliko smo spremni odreći se vlastitog uma, makar samo na tren? Koliko smo spremni imati povjerenja u druge? Koliko smo spremni razotkriti svoje nesvjesnosti, a zatim ih hrabro integrirati u sebe kao dio vlastitog iskustva i nove svijesti, umjesto da ih odbacimo, sakrijemo i sramimo ih se? U svakom slučaju, preporučam svakoj odrasloj osobi da se upusti u ovakvo iskustvo, bez obzira na dob, pa čak i zdravstvene tegobe.

Written by
Zoran Krstić

booke.hr

U književnom časopisu booke.hr publici pružamo kvalitetne radove pjesnika, pisaca i književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja. Uz Blitz vijesti, kritiku i kolumnu, našim ćemo gostima postavljati pitanja izbjegavajući standardne, po shemi vođene razgovore, te i na taj način promovirati kulturne vrijednosti, promicati ih i poticati svoju publiku na povezivanje, razvijanje dijaloga i razmjenu mišljenja.

Kontakt